S tobom se ne može lepo i normalno razgovarati...planeš za svaku sitnicu...A ovo kao nije normalno...možda nije lepo ali je sasvim normalno...i nije sitnica u pitanju...Nije ni lepo ni normalno, i čemu dranje, pogledaj se, sav si crven u licu...dobićeš infarkt...I hoću verovatno...ne derem se, samo sam povisio ton...afekat je bre u pitanju...ne mogu više da ponavljam jedno te isto...meni je i više nego dovoljno što se svakodnevno žderem, što noćima ne mogu da zaspem...Dobro, ali to možeš mirno...smireno da kažeš...žena je sigurno povređena...toliko si bio hladan razgovarajući s njom, osećalo se da želiš što pre da završiš razgovor...pa i ona je u istoj situaciji kao ti, kao mi, bori se jadna...uostalom idi...tamo gde si krenuo, rashladi glavu...
Развојем „Твитера“, уз кратке поруке, објаве, слогане, афоризме... почеле су да се појављују „твит“ приче, „флеш“ приче, кратке-кратке приче...
Међутим, историја најкраће приче много је дужа. Најпознатији је Аугусто Монтеросо (1921 - 2003) рођен у Хондурасу, прешао у држављанство Гватемале, добитник највећих књижевних награда Јужне Америке. Његова најпознатија кратка прича је „Диносаурус“:
Sada, od ovog momenta, postaje ozbiljno. Isto sam se ovako bio zaglavio i kod četvrtog lika u romanu i nikako da mrdnem. Prva trojica sve svoje rekla, četvrti ni da bekne. Međutim, nešto se dogodilo, nebo se otvorilo, što bi rekao MP, četvrta fotografija, jedan teško objašnjiv artefakt, koji sam mislio da je zauvek izgubljen u procepu između devetnaestog i dvadesetog veka, porodičnog albuma i memorijske kartice za Canon PowerShot A470, kao i procepa na kauču u dnevnoj sobi, konačno je pronađena. Bizarni foto-album u nastajanju, koji sam već spominjao, popunjava se brzinom na koju ne može da utiče ništa do on sam.
Gde je more gde se može lepo udaviti na mrtvo? Mrtvo more.
Gde je to jeftino more koje se reklamira svake sezone, more u koje se uz minimalan napor prosto potone?
Ne mislim na lažno more na Bliskom Istoku.
Verujete li da je svakome od nas rođenjem predodređen život?
Neko je rođen da bude pekar, neko da prodaje sreću, neko sa velikom metalnom alatkom hoda kilometre i kilometre tramvajskih šina čisteći nakupljeno đubre u šini, a onda sve to ponovo za drugu šinu. Neko je rođen da bude lep, neko da bude kao od stene odvaljen, neko veliki a neko mali.
Mene, od kada pamtim sopstveni lik, život nije mazio.
To je moj usud.
Moje predodređenje je nesreća.
"Život je ono što ti se dešava dok ti praviš planove za život."/Lenon/
Ej, što volim nedelju. Zatvorim se u sobu, uključim TV i otpadam ceo dan na krevetu. Odem do toaleta iz poštovanja prema sopstvenom telu i organizmu, malkice u kuhinji pomirišem da li mi nešto odgovara njuhu, ukusu, očnom živcu ... zavirim u frižider uzmem hladno, osvežavajuće i sa tim se vrnem u sobnu hladovinu. Onda mi nekakav vrag ne da mira, pogledam, knjiga se upiljila kao da hoće da me proždre, stavim je na grudi, a ona bubnja, izvadim papirić za obeležavanje, 157.strana.... „bila je to grozno ledena zima potkraj 18.veka. Mladi Teodor lutao je siromašnim, opustošenim ulicama, kapci prozora zatvoreni, vrata zamandaljena kako ne bi toplota izlazila, namernici ulazili, a on je birao retke kuće iz čijih dimnjaka je kuljao dim. Prisećao se udbonosti svoga doma iz koga je otišao svojom voljom ne pristajući na ultimatume bogatih roditelja.„ Pa, dobro, Teodore zar si našao zimu da se inatiš, to se radi u proleće, do zime te prođe i zar si toliko gadljiv na bogatstvo?!
Poštapam se naslovom iz komentara koji je napisala yugaya i dok ona ne nadje vremena i napiše priču, kako je i obećala, moj komentar na komentar je:
Kako bi to bilo da u bavljenju decom potrošimo nešto truda, prstohvat ljubavi i ostavimo samo malo mesta za iznenadjenja?