Реч коју изговарим -- њу чини треперење мојих гласних жица, вибрације што се преносе на околни медијум, ваздух, који онда преноси то треперење даље, на ваше ушне мембране. Ово је једноставни, механички део процеса, а прави ватромет тек почиње.
Електрични импулси севају од једног неурона преко другог, преко трећег, реч моја шири се, следећи неурон, следећа синапса, слапови електричних импулса, порука налази пут, пале се сићушне лампице, беше реч и би светло, фосфорилација, молекули фосфата гнезде се у ваше протеинске структуре, стварају траг, стварају знак, шибице у ноћи -- то реч моја гори, то реч моја мења вас. Али ово новостворено, фосфатно сазвежђе саздано је од падалица, траг је његов непостојан, памћење студента који хвата белешке, до следеће изговорене фразе, памћење рибе бачене натраг, до пљуска у воду, нестрпљивог путника који погледава на сат, до намицања рукава преко зглоба руке, памћење саговорника који не може да понови своје питање. Механизам брзог заборава ослања се на ензиме који уклањају новоуграђене фосфатне молекуле и тако враћају све у пређашње стање -- о чему смо оно говорили? Овај узани прозор памћења, свици који се зачас појаве и зачас нестану, бави се искључиво процесирањем и разумевањем садашњег тренутка.
Конференција Језици и национализми
„Национализам гаји култ језика као светиње.”
И. Чоловић
„Чујемо и да ћирилица припада Србима, а латиница Хрватима. Међутим, писма не припадају народима, већ језицима који се на њима пишу.”
Р. Бугарски
„Прича о језику је зато престала бити лингвистичка и поставила питање улоге језика у прављењу народа, у јачању и ширењу национализма.”
С. Кордић
„Норма је преоптерећена неким псеудологичким правилима...”
Б. Арсенијевић
„Језик је украден свима нама понаособ од стране националиста, украден је као наше лично право, као наше средство, не само комуникације, него и размишљања. Цела трагедија која се десила са Југославијом и њеним језицима заправо je унаказила, отела нашу слободу, не само да пишемо или преводимо спонтано, него и да мислимо спонтано.”
Вук Перишић
U petnaestom i šesnaestom veku znanje o Zemlji je počelo naglo da se umnožava. Mornari su oplovili svet, otkrili nove kontinente, nove narode i rase ljudi, neobične životinje i biljke. Ispostavilo se da je Zemlja mnogo živopisnija nego što je to do tada iko pretpostavljao.
I sve je to lepo, samo, što je znanje o Zemlji bilo veće to je više nedostajao odgovor na pitanje koliko je ona stara. Traganje za tim odgovorom trajalo je nekoliko vekova i kako je vreme prolazilo tako je pitanje starosti Zemlje sve više iritiralo naučnike, jer ni jedan od ponuđenih odgovora nije bio dovoljno pouzdan i ubedljiv. A odgovora je bilo.
Traganje za odgovorom
Priča o atomu i njegovim česticama
Grci
Pitanje, od čega je napravljeno sve ovo što vidimo, pipamo itd... provlači se kroz istoriju i muči naučnike i filozofe stolećima. Zapravo već 2600 godina, jer ga je postavio još Tales iz Mileta koji je živeo u VI veku pre nove ere. Milet je bio grčki grad na obali Male Azije koji je ljudskoj civilizaciji podario prve filozofe i naučnike, a Tales je opet bio prvi među tim prvim filozofima i naučnicima. A bio je i prvi koji se ozbiljno zamislio nad pitanjem od čega je svet sastavljen, prvi koji je dao naučan odgovor na to pitanje i prvi koji je dao pogrešan odgovor. A njegov odgovor je bio - voda. Kamenje, drveće, konji, sve je to zapravo voda, govorio je Tales.
Danas taj odgovor izaziva naš blagi podsmeh, ali u suštini to nije bio tako loš odgovor, pogotovo kad se u obzir uzme činjenica da je u Talesovo vreme poznavanje prirode bilo sasvim oskudno i uglavnom pogrešno, i da se nauka tek čupala iz mitova, magije i religije. Sem toga, mi ni danas, 2600 godina kasnije, sa mnogo većim znanjem i razumevanjem prirode i zakona koji njom upravljaju, još nemamo potpun odgovor na to pitanje, pa je ono i dalje misterija.
Taman bila krenula zanimljiva i korisna priča na onom CIA blogu o pečenju rakije kad - isteče blogu rok, pa ćemo morati to ovde da nastavimo.
I tako rakiju po rakiju, setim se da gde rakija - tu i Toma. A ko je nama Toma? Bogme glava od države, precednik. E, ali nije ni Tomina doveka - uskoro treba da biramo novog Tomu. Novog jerbo stari neće moći. Mogo bi on al ne može. Ma neka, dosta je siroma peko rakiju u odelu i kravati, nek peče opet
Sutra će biti poznat/i dobitnik/ci Nobelove nagrade za fiziku za 2016. godinu. Evo mog prevoda teksta objašnjenja (za medije) motiva dodele Nobelove nagrade za fiziku za 2015. godinu.
* * *
Rešili su slagalicu neutrina i otvorili novo prostranstvo u fizici čestica. Takaji Kajita (Takaaki Kajita) i Artur B. Mekdonald (Arthur B. McDonald) su bili ključni naučnici u dve velike istraživačke grupe, Super-Kamiokande i Opservatoriji neutrina Sudberi (Sudbury Neutrino Observatory, ONS), koje su otkrile metamorfozu neutrina.
Lov je trajao - duboko u Zemljinoj utrobi u gigantskim postrojenjima gde su hiljade veštačkih očiju čekale pravi trenutak da otkriju tajne neutrina. Godine 1998. Takaki Kajita je izložio otkriće po kome izgleda kako neutrini prolaze metamorfozu; oni menjaju identitet tokom svog puta ka detektorima Super-Kamiokande u Japanu. Tamo hvatani neutrini su nastajali tokom sudara kosmičkih zraka sa česticama Zemljine atmosfere.
Za to vreme, na drugoj strani sveta, naučnici u Opservatoriji neutrina Sadberi u Kanadi (ONS) su proučavali neutrine koji nam stižu sa Sunca. Godine 2001, grupa istraživača koju je vodio Arthur B. McDonald je dokazala da i ovi neutrini menjaju identitet.
Zajedno, ova dva eksperimenta su otkrila novu pojavu - oscilacije neutrina. Dalekosežni zaključak ovih eksperimenata je da neutrino, dugo vremena smatran česticom bez mase, mora da ima masu. Ovaj je zaključak od strahovitog značaja za fiziku čestica i za naše razumevanje kosmosa.
Kada sam prvi put pogledao trejler za dokumentarni film “Houston, we have a problem”, pitao sam se: kako je moguće da baš ništa nisam čuo o Jugoslovenskom svemirskom programu (JSP)? Da se pored svih onih sajtova koji su “otkrivali” Titove “mračne tajne” ili nuklearne programe ne provuče najveća od svih tajni – JSP.
Marko Terencije Varon, veliki rimski naučnik koji je živeo u drugom i prvom veku stare ere, bio je prvi koji se za datiranje proteklih događaja koristio datumima pomračenja Sunca i Meseca. Nakon njega ova praksa je postala uobičajena kad god drugih podataka o datumu nekog događaja nije bilo, a spominjalo se neko pomračenje i astronomija je u tom smislu dala važan doprinos istorijskoj nauci. Ovaj metod utvrđivanja datuma dobio je naročiti značaj i snagu pouzdanog argumenta posebno nakon Njutnovog otkrića zakona opšte gravitacije kada je napravljen matematički model kretanja Meseca. Jer taj model je omogućio da se veoma precizno odrede momenti pomračenja i mesta iz kojih se ona vide za mnogo vekova unapred i unazad. Mi tako danas možemo da utvrdimo tačan datum sklapanja primirja u jednoj bitki između Liđana i Međana od pre dve i po hiljade godina jer je ono zaključeno u trenucima panike dve vojske zbog iznenadnog pomračenja Sunca. (bilo je to čuveno Talesovo pomračenje od 28.5.585. stare ere)