Kao dečak od devet godina, prvi put sam se sreo sa imenom Ruđera Boškovića. Ako me sećanje ne vara a ne vara siguran sam, u Politici u rubrici Da li znate?, pročitao sam onoliko koliko je moglo da stane u pola stupca o Ruđeru i oduševio se! Naravno da se ne sećam celog teksta ali sam zapamtio zauvek, pored nabrajanja svih njegovih zanimanja i dela, da je govorio o paralelnim Kosmosima/ Vasionama koje mogu da egzistiraju uporedo, istovremeno! Od tada mi je postao neka vrsta lične opsesije. Nikada do danas nisam pročitao nijedno njegovo originalno delo, uglavnom sam nalazio
-Jednom sam imao san
-Ja sam jednom imao kamen u bubregu, sve prođe
Pre nekog vremena idealna za podsmevanje bila ideja izvesnog preduzetnika/privrednika da se u Srbiji osnuje agencija za svemirska istraživanja. Zanimljiva ideja koja bi zahtevala da se o njoj razmisli, ozbiljno. U zemlji u kojoj je sve slika, što za unutrašnju, što za spoljnu upotrebu, slika raketodroma je sjajna prilika. Mogu već da zamislim dočekivanje stranih delegacija ispred sjajne i moderne zgrade «Instituta za svemirska istraživanja» ili trening fudbalera na pisti. Samo za slikanje, podrazumeva se. Ideja je hvale vredna i treba je podržati. Takav poduhvat, zgrada se podrazumeva, relativno je lako ostvariva, a ni pista nije neki problem.
Kako spaliti ili progutati poruku u današnje vreme kada se one prenose elektronskim sredstvima komunikacije? Kako sačuvati privatnost i tajnost komunikacije? U ovom tekstu su opisani neki od aktuelnih sistema i aplikacija.
Foto (4) © Ksenija Putilin
Nekoliko automobila kreće se kroz prvu novembarsku hladnoću nad ravnicom požutele trave (a samo dan ranije sam uživao u kafi na toplom miholjskom suncu), mestimično prošaranom brežuljcima s pokojim šumarkom sađenih četinara. Niva na čelu se zaustavlja, za njom i ostali i, odmah potom, dvadesetak ornitologa od Vardara pa do Triglava žurno pretražuje tmurno nebo.
[Moment of silent contemplation]
A scientist, chosen by the same gang that strong-armed Galileo into backsies, that poo-pooed Copernicus, and that burned Giordano Bruno for heresy in the middle of Campo dei Fiori. As a class, these are people who do not get along very well with scientists. But now...
HABEMUS SCIENTIFICUS!
Po ključu, kako je išlo nekad, mi smo dobili Muzej Nikole Tesle, Zagreb je dobio Muzej nauke i tehnike. Tek pre 20 godina, 6. oktobra 1989. godine, na inicijativu akademika Aleksandra Despića, Beograd i Srbija dobili su Muzej nauke i tehnike. Muzej nije nastao na osnovu postojeće zbirke, već je počeo sa 0, i rečima nula, eksponata. Radom kustosa, zahvaljući poklonima, Muzej je tokom
photos copyright (c) ms. & mr. albicilla
Hipokolijus je sveti gral bliskoistočnog ptičarenja. Ne zato što je redak – jer nije, tek je malobrojan. Niti zato što je ugrožen – jer nije. Već zato što su ugroženi oni koji krenu u potragu za hipokolijusom po pustinjama Iraka, Irana, Afganistana ili Pakistana, gde se ova vrsta gnezdi. (Sad će se neki blogeri naći da mi kažu kako su oni baš tamo bili i kako to nije tako opasno. Podsetiću vas, oni su tamo bili da – izveštavaju s ratišta. Full stop.) Među ptičarima koji (još) nemaju death wish, selo Fulaj je zato čuveno bar koliko i Tadž Mahal među neupućenima – to je jedino mesto gde se u Indiji svake zime može videti hipokolijus. A ja sam ptičar.
Ponovo šverc prepelica i grlica: na graničnom prelazu Preševo carinici otkrili 221 prepelicu i 130 grlica i gugutki, koje su odstreljene u Senti! One, na sramotu države, jesu i dalje lovne vrste, ali, zna se da italijanski pucači dolaze da love samo tamo gde su im obezbeđene vabilice, koje zabranjuje i Zakon o lovstvu i potpisana i kod nas ratifikovana Bernska konvencija.