ДЕВЕТ РЕПОВА ЛИСИЦЕ
У дневничким белешкама на почетку ФОРСИРАЊА РОМАНА-РЕКЕ Дубравке Угрешић (НИН-ова награда за роман године 1988. године – пре 30 година!) пише:
„.... Навратила је и моја пријатељица Сњежана и питала ме о чему ћу то писати. Па, ја бих о писцима, рекла сам. Па стално пишеш о писцима, рекла је. Само добри писци могу писати о било чему док лоши морају пазити на тему, додала је. Што могу кад волим писце зато што су тако мали, па ми их је жао, рекла сам ја...“
Те реченице су биле пророчке. У том роману и каснијих десетак књига есеја, прича и романа Дубравка Угрешић је заиста писала о писцима, писању, светским књижевним циркусима званим фестивали и симпозијуми и утврдила: писци јесу „мали“, али нема никога ко их због тога, или било чега другог, жали.
A večeras vas vodim u izlazak.
U bioskop.
Zahvaljujući jednom mom Kumu koji nam je kupio karte.
EKSPOZICIJA
(Što ne puste ton pederi?)
______________________________________________________
* - Pozajmljeni naslov. (LINK)
Duboko me je ražalostila tužna vijest, koja je danas stigla iz Beograda, da je jutros naš poznati muzičar i slikar, Dalibor Popović Mikša (1980-2017), nažalost preminuo od poslijedica srčanog udara. Mikša i ja nismo bili prijatelji, ali smo se poznavali preko zajedničkih drugara i redovno sretali i pričali najčešće na njegovim mnogobrojnim svirkama u Banjaluci (posebno mi je draga jedna brucošijada na Tehnološkom fakultetu) i u Prnjavoru (u Domu kulture i u pabu 5 Lampi). Veoma sam poštovao rad njegovog matičnog rok benda Tattoo iz Prijedora, sa kojim je jedne godine osvojio Zaječarsku gitarijadu i u kojem je stvarao autorske pjesme kao pjevač i gitarista a posebno mi se dopadala njegova uloga saksofoniste u odličnom banjalučkom fjužn džez sastavu WD40 (Tovirac, Stupar, Boček, Gaćeša i Mikša). Te njihove višesatne raskošne svirke prepune odličnih improvizacija rijetko sam propuštao a zahvaljujući Liboru, gitaristi i zajedničkom prijatelju, na njihovom repertoaru našla se i jedna tema koju sam komponovao i koju je Mikša izvodio na saksu. Sjećam se, nakon jedne svirke u kafiću Mr. X mi je prišao sa srdačnim osmijehom na licu, pružio ruku i rekao: "Odlična tema, svaka ti čast!" i to je do dan danas ostao možda najveći kompliment koji sam ikad dobio kao muzičar. Prateći njegov slikarski rad, za Mikšu sam jednom prilikom napisao da je jedan od najtalentovanijih ljudi iz moje generacije a to i dalje iskreno mislim. Njegovi akvareli koje sam pratio preko interneta a koji su izlagani na brojnim izložbama, redovno su me ostavljali bez daha. I dok smo mi daleko manje talentovani pokušavali da eto nešto tu i tamo napravimo on je to prosto živio i bio. I u muzici i u slikarstvu, sa podjednakom strašću i ljubavlju prema stvaranju. Danas je zaista tužan dan posebno za nas s ove strane Drine, za našu kulturu i umjetnost jer je otišao jedan od najboljih. Moje iskreno saučešće njegovoj porodici, prijateljima, kolegama i sabraći iz grupe Tattoo.
Сећам се добро, када је долазио на влас', Слободан Милошевић је у својим говорима окупљеној маси света тврдио да ће једнога дана Србија бити као Шведска...
Poslednji libertino Srbije, iliti Kucamo na vrata zaboravljenih blogera
– Niko i ništa od onog što spominjete niti me je uvredilo niti pogodilo. Ipak su to neki drugi, meni strašno daleki svetovi. Previše je u njima egzotike i besmrtnosti za moj ukus… Čuo sam od ovih iz rukovodstva antisrpskog PEN-a da Jelena Bačić povremeno objavljuje pod pseudonimima Vida Ognjenović i Dragan Velikić. To je zanimljiva koncepcija, ali ipak verujem da se tu radi o mondijalističkoj zavisti usmerenoj na kosmopolite starinskog, titovskog tipa… A Legiji nikad neću oprostiti peti oktobar. Jeste da svi znamo da nije on ubio Đinđića već Amerikanci, ali zbog njegove uloge u petooktobarskom armagedonu zaslužio je šaržer u glavu. Uostalom, zna on vrlo dobro šta Magični misli o njemu, čak su govorili da sam ja koautor njegovog prvog romana. Nisam se obazirao na takve budalaštine… Vidite, od Crnjanskog sam, pored drugih trikova, naučio kako da odjebem istoriju kao književnu temu, da je nipošto ne uzimam za ozbiljno, već kao niz tračeva na čijem fonu se odvijaju autentične ljudske drame i komedije… I čitava zbrka i haos kojim se hrani politička korektnost potiče od banalne istine koju ljudi iz nekog razloga ne žele da shvate i prihvate: Stari zavet su pisali umetnici, a Novi zavet su pisali političari. Zato je Stari zavet tako krvoločan, bestijalan, maštovito surov i vala poprilično dosadan. Njega su pisali istinski poznavaoci ljudske duše koji se nisu libili da je opišu upravo zbog težine sticanja svetačke aure. Dok je Novi zavet udžbenik o diplomatiji i trgovini, koji propoveda da je ovaj svet džinovski buvljak.
Са граматиком.
Prođe „Olimp" kroz varoš i podiže tabloidno, senzacionalističku, malograđansku prašinu. Meni se „Olimp" nije dopao, dosadan je, iako vizuelno fascinantan.
Poštujem pravo da se ljudima dopao, da su doživeli katarzu, da su plakali, da ih je emotivno pogodilo, ali na to mogu samo da prevrnem očima i kažem da treba više da se drogiraju, jer će bolje da se provedu. Mene više fascinira ono što se dešava oko „Olimpa", u njegovom podnožju i u tome vidim bitnost ove predstave.
Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.