Mislim da sam u jednoj raspaloj sveščici onog čuvenog italijanskog pisca prvi put pročitao priču o sedmorici glasnika jednog princa čiji je otac vladao kraljevstvom toliko velikim da se o njegovim granicama samo pričalo. Želeći da precizno ucrta te granice i želeći da istraži podrobno mračne dubine zemlje koju će naslediti, mladi princ, tada tridesetogodišnjak kog možete zamisliti kako želite (ja ga zamišljam
Sirove tekstove moje dve poslednje drame, mozete besplatno citati ovde.
Nekada je, s nostalgijom ćemo se sećati te izreke, papir bio trpeljiviji od ljudi. Danas Facebook trpi sve.
Da ne dužim - ulogujem se večeras tamo i vidim da je jedna moja studentkinja pristupila grupi „Da se crnogorski studenti tretiraju kao strani!!!!". Prevrnem očima na četiri uzvičnika u nazivu grupe, ali ipak odem da pogledam grupu, pošto mislim da pitanje prava na „budžet" jeste jedno od čvorišta koje treba razrešiti. Primetim da je još jedan od mojih FB-prijatelja i naših blogokolega član grupe. I onda pogledam „zidić" grupe i naiđem na ono čega sam se plašila od prvog trenutka.
Komentare prenosim bez lektorskih intervencija, samo uz izvesna preskakanja, skraćenja i izostavljanja imena autora:
nek studiraju na cetinju ,to su i trazili...
pa normalno necemo valda ta govna da skolujemo
jesu li ubacili ta 2-3 nova slova u rečnik? ^^ mislim da se od tog trenutka više nećemo moći razumeti ^^ a samim tim, naravno ako ima mozga u ovoj vlasti, izbaciti ih sa budžeta Srpskih fakulteta! nek idu na kosovo da studiraju kod braće šiptara! i onako su ih priznali bez po muke...
Ponekad bi, u sedam ujutro, zazvonio telefon.
- Možeš li da dođeš da pričuvaš klinca dok sam ja na probi u operi? Izvini što je ovako iznebuha, ali zovem već nekoliko dana, nikako da te dobijem.
Ma mogu, kako da ne mogu. Hoću. Nisi ni mogla da me nađeš, nisam svraćao kući par dana. Legao sam tek pre pola sata da konačno otresem noć. U onom drugom, dnevnom, životu sam, kao i ostali moji vršnjaci, nalazio premalo mesta i nade da će ga ikada biti, pa sam ga prepustio odraslim i sposobnim i ćerdao ga na spavanje i čitanje, čekajući noć, izlaske, muziku i devojke.
Danas sam opet crvenela zbog ove naše zemlje Srbije, baš kao što sam crvenela i pre skoro tačno dve godine (vidi sramotu ovde).
Došla mi drugarica Amerikanka. Pričao joj naš zajednički prijatelj Amerikanac o Vinči, koju je posetio pre dve godine, pa sad hoće i ona da vidi magične figurice iz ranog neolitskog doba.
Okrenem Turističku organizaciju Beograda da vidim da li su sanirali odron zbog koga su nalazište zatvorili pre skoro dve godine. A i ja stvarno nekad pitam gluposti. Naravno da nisu.
Dobro, de, nema veze, htela je ona da vidi i Muzej Nikole Tesle.
Ovaj tekst prenosim u potpunosti sa sajta "Urbana Srbija" (samonazvanog web portal za urbanu populaciju). Prenosim ga u paketu, bez ispravki i korekture, onako kako je tamo objavljen.
Službe državne bezbednosti koji su spremni da progovore o akcijama u kojima su učestvovali za vreme Titovog i Miloševićevog režima. Jednu od najspecifičnijih priča ima nekadašnji
najavljujem vam moju novu knjigu, svečano - uz muziku
i pozivam vas da budete u save kovačevića (mileševskoj) 38 kada budemo postavljali spomen ploču na zgradu u kojoj smo živeli (bićete obavešteni kada), pa ko hoće, može, dolazi mu se, usput mu je... neka nam se pridruži) . to je čin uglavnom miran, brzo se dodje, postavi se tabla i posle se ide na piće. a može i da se okupi škvadra da pozdravi čin. kako god ispadne - dobro je.
povod je dvadeset pet godina od zoranove smrti. i knjiga ima ovu
Promocija čišćenja Srbije na teniskom turniru Srbija open koštala je poreske obveznike oko 475.798 evra. Iznos je plaćen preduzeću „Njus vol" za izradu i postavljanje platna sa sloganom akcije, od 2. do 10. maja 2009. godine i od 1. do 9. maja 2010., piše B92
Pola miliona eura da bi obavestili gradjane koji bleje u tenis nekim čaršafom da Srbiju treba čistiti? A ja još uvek nemam nikakav kontejner za reciklažu ispred zgrade, koja izlazi na Krunsku ulicu i Desanke Maksimović?