Međunarodni kamp Kroz lupu sećanja organizovali su Kulturklammer-centar za kulturne interakcije iz Beograda, evropski centar Robert Šuman iz Francuske i Volksbund Deutschland.
U Berlinu smo proveli dve nedelje i ovaj kamp predstavlja skup studenata i učenika iz triju zemalja (Nemačke, Francuske, Srbije). Na kampu smo imali svakoga dana ujutru jezičke radionice, koje su nam pomogle da savladamo jezik naših drugara sa kampa. Potom smo prve nedelje obilazili sva mesta koja su značajna za istoriju Berlina. Naravno centar
Jesam oduvek pričao da je koncept autorskih prava pregazilo vreme? Jesam. A naše društvo ima zanimljivu naviku da od zla čini gore.
Bilo bi lepo, i za ove prostore i ove godine bi na osvežavajući način odgovaralo istini da moje dete uči
Srpski - hrvatski, crnogorski i bosanski jezik i književnost
A kao kompromis, za prvi strani jezik će odabrati
Engleski - američki, australijski, novozelandski i kanadski jezik
Čisto da ne bude zbunjeno.
Gost autor: jamari
I, ako mislite da je za vas kasno, obratite pažnju na svoju decu. Oni sigurno nešto vole da rade više nego nešto drugo. Radite to zajedno sa njima, pomozite im da budu ono što žele i što mogu da postanu. Pomozite im da jednog dana znaju zašto su postali to što jesu.
1. SEPTEMBAR
Priredba.
Ma kakva crna priredba!
Poluorganizovano trčanje i skakanje dece uokolo odrasle balerine uz zaglušujuću buku nekakve unapred snimljene, kao, muzike (a klavir stoji pored, za ukras, nema ko da ga svira), dok se roditelji guraju u zagušljivoj sali bez dovoljno stolica, sve na škrge dišući i sve usput nagađajući ko je balerina? Učiteljica li je, učenica osmog razreda li je?
E, deco moja, da vam baba kaže... u moje vreme se, bre, znao red!
Tu hor, tu dirigent, tu klavir, tu pijanista/pijanistkinja, tu recitatorski par koji vodi priredbu, tu pionirska marama, tu Titova slika... Mir i tišina. Red, rad i disciplina. Unapred naučene recitacije od kilometar i po. Drug Tito jaše na čelu kolone uz usku stazu planinsku... i taj rad.
O koristi i šteti izučavanja nacionalne istorije počeo sam da razmišljam znatno pre nego što sam nabasao na Ničeovu knjigu " O koristi i šteti istorije za život" (Grafos, Beograd: 1990). Još kad sam počeo kritički da razmišljam o sistemu (obično bude oko 17-te godine, u mom slučaju 20, u mnogim slučajevima nikad) shvatio sam da je učenje istorije imalo za cilj da me ukalupi u mainstream matricu svake nacije – nama dobro a nikome zlo (zvanični moto grada Kraljeva). Sve nacije veruju u isti bullshit zen, da su kroz istoriju uvek bili pravedni, branili svoje a nikad želeli tuđe,
Tačnije, mogu, ukoliko rade na 2-3 mesta ili ukoliko žive kod mame i tate, a novinarstvom
S vremena na vreme sebi postavim pitanje kakav bi bio moj život, da sam u nekom vremenu, kada je trebalo donositi neke važne odluke, izabrala drugačije. Sigurno vam je poznata ona metafora o viljušci, fork in the road, kad ima nekoliko paralelnih, ali različitih puteva i treba odlučiti i izabrati pravi. Ono kad treba doneti neku vrstu odluke, dobru ili lošu, ali koja će zauvek promeniti smer života kakav je bio do tada?! Često mislim o toj račvi na putu, i šta bi bilo da je izbor bio drugačiji.
Još dublje u kontemplaciju baca me upit šta bi bilo da sam tog letnjeg popodneva jedne davne godine, u jednom gradu na moru, bila samo malo upornija, kočopernija i hrabrija, i kako bi ta moja minorna akcija, (znajući, ustvari, moje roditelje, posebno oca koji je bio bolećiv prema jedinoj ćerki), sasvim promenila moj život. Bio bi to moj efekat leptira, a vreme bi posle reklo svoje.