Bane je bio spavalica i često se dešavalo da mu osećaj odgovornosti prevagne nad potrebom za snom tek na poslednji, drhtavi cing budilnika ali ovog puta zvonjava nije prestajala. Posegao je rukom da ugasi mrski zvuk ali bez uspeha. Otvorio je oči i pogledao, sat je pokazivao da nema još ni šest. Još jedan sat sna, pomislio je ali se zvuk zvona širio kućom i dalje, besno i nestrpljivo. Zatim se oglasilo novo zvonjenje, ritmično, sa kratkim prekidima. Minut kasnije majka mu je uletela u sobu, bez kucanja, u šlafroku i sa papilotnama na glavi, potpuno nečuveno, i paničnim glasom uzviknula: „ Ustaj, Bane! Puč!’’
Avgust im je prošao u ozbiljnom učenju. Ono što nisu položili u junskom morali su da počiste u septembarskom roku. Mali predah je došao pred kraj meseca a razlog su bile auto-moto trke, zakazane za 3. septembar, i imali su malu diskusiju tim povodom.
’’Ceo svet je poludeo zbog tih trka’’, govorila je Rada, ’’ avioni bacaju plakate, železnica daje popust... rat samo što nije počeo a ovom narodu važno da li je brži Mercedes ili Auto-Union. Narod nema ’leba da jede ali će da da 100 dinara da gleda kako se bogataši vrte pedeset puta oko Kalemegdana!’’
Na prvi pogled, srpski žandarmi izgledaju kao nepopravljivi romantičari koji spasavaju damu u nevolji, u čijim očima naziremo suzne obrise administrativne granice sa Kosovom. Tako pripoveda dika žandarska - general Dikić - pesnik koji u sitne sate u zagušljivoj beogradskoj folkoteci na salveti sriče reči svoje rodoljubive koračnice i lepi ih, umesto novčanica, na znojavo čelo baje iz Amadeus benda...
Drugi layer priče je krstaški rat protiv nekrsta i poruka svima koji se u njoj prepoznaju: Ako se ne plašite boga, plašićete se Žandarmerije!
Umesto klasičnog bloga prenosim tekst objavljen u današnjem broju "Novog magazina" iznad kojeg je Koraksova karikatura.
Već više od godinu dana preko puta, na ćošku, zidaju zgradu, evo skoro su je završili, ostalo je da ugrade prozore, vrata, verovatno i pod (parket, laminat?) i još neke sitne munje što bi rekao Kukusigameni. Nije baš Skadar na Bojani i ne uzidaše majku sitne dečice ali sestro, brate! Na dušu im neprekidnoneprestana buka, svrdlanje i burgijanje ali mi zakloniše pogled koji se prostirao, pružao do obrenovačke elektrane sa sve Petracom, Galovicom, Savom, poljima kukuruza i suncokreta. Dobro de! Kako ono reče dobri čika Jova Zmajeviti: Gde god nađeš dobro mesto ti/tu drv...zgradu posadi.
Nekome to može izgledati pomalo apstraktno, imajući u vidu da foka nema u Timoku, Moravi, Savi i Dunavu, pa ni u Palićkom ili Vlasotinačkom jezeru.
To me ne sprečava da ih volim. S druge strane, to me ne sprečava da zastanem kad pročitam neki novinski članak iz tzv. zapadne štampe.
Bilo da smo autodestruktivni i da sami sebi nanosimo ožiljke, ili da to činimo drugima, u našoj su tradiciji ožiljci.
Društvo u kome se Bane kretao bilo je prilično zatvoreno i znalo se, uglavnom, od malih nogu. Roditelji su im se poznavali još od pre rata pa se to prenelo i na decu. Imao je, naravno, i drugove iz škole, Treće muške, ali oni, sem nekolicine, nisu pozivani na kućne sedeljke. Te su sedeljke bile dosta česte, rodjendani, paterice, treći dani raznih praznika, uvek bi se našao neki povod, a povod je, često bio i da nema nikakvog povoda, ali se to sve dešavalo u njihovim stanovima i kućama, a ukućani su, koliko god bili diskretni, uvek bili tu. Zato je Radin stan, pretežno oslobodjen familije, bio pravo božje davanje i bilo je prirodno da se društvo polako prelije u Aleksandrovu. Nisu oni tu radili ništa mnogo više nego što su inače, možda su neke devojke okusile malo duvanskog dima , kao izlet u zabranjenu zonu ili korak ka izjednačavanju sa muškarcima.