Veština pričanja priče („storytelling") duboko je ukorenjena u naše nasleđe. Jer, ljudi pričaju priče jedni drugima od kad znaju za sebe. Ustvari, neki bi rekli da upravo priče i predstavljaju ono ključno po čemu se čovek razlikuje od drugih vrsta. Bez priča, po svoj bi prilici svi zajedno još uvek veselo skakalii po džungli, brali bobice, i noću cvokotali od hladnoće i cvikali od lavova. Jer, ljudi su odvajkada baš preko priča i prenosili znanja i iskustva, mnogo pre nego što su izmišljeni pismo i knjiga.
Sećate li se vica o malom Mujici i njegovom pismenom zadatku ?
"Funkcioneri Srpske radikalne stranke (SRS) Vjerica Radeta i Petar Jojić posetili su pre nekoliko nedelja Milorada Ulemeka Legiju u Centralnom zatvoru u Beogradu, piše "Blic" pozivajući se na izvor u vrhu policije, prenosi agencija Beta.
Bane je bio spavalica i često se dešavalo da mu osećaj odgovornosti prevagne nad potrebom za snom tek na poslednji, drhtavi cing budilnika ali ovog puta zvonjava nije prestajala. Posegao je rukom da ugasi mrski zvuk ali bez uspeha. Otvorio je oči i pogledao, sat je pokazivao da nema još ni šest. Još jedan sat sna, pomislio je ali se zvuk zvona širio kućom i dalje, besno i nestrpljivo. Zatim se oglasilo novo zvonjenje, ritmično, sa kratkim prekidima. Minut kasnije majka mu je uletela u sobu, bez kucanja, u šlafroku i sa papilotnama na glavi, potpuno nečuveno, i paničnim glasom uzviknula: „ Ustaj, Bane! Puč!’’
Poštovani čitaoci ovog bloga,
sa zadovoljstvom Vam predstavljamo 4 filma. Ove filmove smo snimali prošlog leta u Berlinu, zajedno sa drugarima iz Francuske i Nemačke.
01. The Damned Yard (autori: Aleksandar M. Gajić, Elzn Hebersetzer, Velimir Mladenović, Christina Shroder, Konstantina Soldatou)
Ovaj film govori o životu radnika koji su za vreme prisilnog rada boravili, živeli u barakama u Berlinu.
Nekome to može izgledati pomalo apstraktno, imajući u vidu da foka nema u Timoku, Moravi, Savi i Dunavu, pa ni u Palićkom ili Vlasotinačkom jezeru.
To me ne sprečava da ih volim. S druge strane, to me ne sprečava da zastanem kad pročitam neki novinski članak iz tzv. zapadne štampe.
Zove me dok spavam. To mrzim.
Nikada mi neće biti jasno zašto svaki put ustanem i bez razmišljanja odem do njega. Otvaram oči i skačem sa kreveta, gegam se do kuhinje i pozdravljam ga klimanjem glave. Gazda ćuti. Sedam i doručkujem. Jedem brzo. Nisam siguran u čemu je štos. Zašto ćuti a pozvao me je. Maltene se prodrao da ustanem. Ipak - on je glavni. Izvukao me je sa ulice, dao mi da kuntam kod njega i hrani me. To mora da se poštuje.
Progovorio je posle par minuta, rekao je - idemo. Jebiga, idemo - mislim se. Ne bih izlazio iz sobe ali idemo, jebiga. Spavao bih još dva dana sigurno. Spavao, jeo, pišao i srao. Samo to. Dva dana, minimum. Ali poslovi se moraju odrađivati i tog dela sam svestan.
Na blogu B92, pišem, boga mi, negde od oktobra 2006...Radim to u najboljoj veri da ću bar malo uticati na javno mnenje u Srbiji i shvatanje javnoga dobra kao ključne stvari od koje je većinska, srpska politička javnost, na žalost još daleko.
Po tradiciji, po javnoj spoznaji, po pljačkaškim zakonima koji guraju privilegovane, po suludom zločinu koji se pokušava "prikrpiti" u ime i na raboš svakom Srbinu, a da su ga radili sasvim određeni ljudi, sa imenom i prezimenom, sistem o kojem sam pisao je izdržao. On jeste izdržao, ali on neće dugo. Ne može Dobrica Ćosić
Negde iz daljine čuo se petao. Dva psa su se dolajavala preko brda a iz obližnje šume probijao se tek poneki cvrkut dok su laka kola za prevoz sena škriputala nizbrdicom kojom su prethodne večeri prošla suprotnim smerom. Četvoro putnika čiji su se obrisi ocrtavali na već svetlom nebu nisu puštala ni glasa a mršavi konj je bio suviše zauzet brigom da ga kola ne sustignu pa nije ni rzao ni stenjao. Tako se Bane, najtiše što je mogao, oprostio od vojske koja više nije znala u čije bi ime streljala dezertera ali bi to uradila, sasvim sigurno, samo ako bi
Avgust im je prošao u ozbiljnom učenju. Ono što nisu položili u junskom morali su da počiste u septembarskom roku. Mali predah je došao pred kraj meseca a razlog su bile auto-moto trke, zakazane za 3. septembar, i imali su malu diskusiju tim povodom.
’’Ceo svet je poludeo zbog tih trka’’, govorila je Rada, ’’ avioni bacaju plakate, železnica daje popust... rat samo što nije počeo a ovom narodu važno da li je brži Mercedes ili Auto-Union. Narod nema ’leba da jede ali će da da 100 dinara da gleda kako se bogataši vrte pedeset puta oko Kalemegdana!’’