Bendžamin Dizraeli (Benjamin Disraeli, 1804-1881.) će biti začetnik tradicije torijevske demokratije (tory democracy) kroz koju će se engleska torijevska konzervativna tradicija otvoriti masama, formirajući projekat jedinstvene nacije u kojoj i kroz koju će se pokušati izmiriti različiti društveni slojevi. Dizraelijev ideološki projekat oličen u tzv. konzervativizmu jedne nacije (one nation conservativism) će ponuditi ideju shodno kojoj će različiti društveni slojevi imati obaveze jedni prema drugima.
Na današnji dan, u ovo vreme a pre 15 godina da su postojale - društvene mreže orile bi se od pozivanja Zorana Đinđića da podnese ostavku.
Zbog katastrofalnog procenta podrške u elektoratu. Zbog brutalnog pragmatizma. Zbog kriminala i korupcije. Zbog uništavanja privrede. Zbog prodavanja države. Zbog kočenja u evroatlanttskim integracijama. Zbog predaje Kosova. Zbog nepriznavanja Kosova. Zbog kriminalnog okruženja. Zbog stranačkog zapošljavanja.
A onda dva obična i jedan ledeni metak promene sve.
ТРАКТАТ О СМЕХУ
Да не буде забуна – текст је написан јануара 1997. године. Значи ово је ВРЕМЕПЛОВ који вас враћа 21. годину уназад.
Зато, пре читања:
Проучите горње упутство, узмите средство за смирење и, ако се појаве нежељене сметње, посаветујте се са вашим лекаром или фармацеутом.
Гнев је привилегија богова, тврди Аристотел, а код мудраца он изазива сузе или смех. Тако је мрачни Хераклит у великој љутњи плакао, признајући тиме да догађаји имају коначну и неопозиву тежину судбине коју треба некако поднети и издржати. Код мудрог Демостена, опет, уместо гнева јављао се смех који се двојако може тумачити: као лично освешћење од заблуде да су догађаји и другачије могли да се догоде, али и као одбијање њихове коначне и неопозиве тежине за човекову судбину.
Gost autor: aca52ns
ДАН СЕДМИ
„Путниче, стани! Овде леже они!
Гомиле ове прах краљева крију.
С капом у руци њима се поклони,
И редом тако ижљуби их свију!“
Napoleon je još za vreme Direktorijuma, već od svojih prvih značajnijih vojnih uspeha u Italiji bio viđen - usled stalnog smenjivanja izbornih uspeha jakobinaca i rojalista što je proizvodilo unutrašnju nestabilnost - kao stabilizator prilika, prvenstveno od strane krupnog građanstva. Stoga je „njegov" državni udar tzv. 18. brimera najentuzijastičnije podržalo upravo krupno građanstvo - ona sintetička sila koja je, obzirom na mesto u društvu, pokušavala da posreduje između sila akcije i reakcije (Revolucije i Restauracije), zalažući se zdušno da revolucija pređe u stabilan poredak, prvenstveno težeći da zaštiti sopstvena imovinska prava. Imućni slojevi, umorni od tolikih prevrata i strahova, tražili su jakog i sposobnog čoveka koji bi ih mogao zaštititi od ponovnog početka revolucionarnog procesa, ali i od povratka monarhije i njene ultrakonzervativne aristokratije koja bi mogla imati sopstvene posedničke zahteve, te su ovog čoveka pronašli u Napoleonu Bonaparti.