Rišelje i njegovo osnivanje Francuske akademije će potvrditi jedno pravilo koje će važiti u svim vremenima i koje ćemo moći primeniti u ocenjivanju formata nekog nekog državnika uopšte - što će neki državnik biti većeg formata, biće sklon da oko sebe okupi ljude jednakog formata iz drugih oblasti; nauke, umetnosti i uopšte oblasti vaskolikoga stvaranja, u nekom nekspliciranom pravilu „društvene sile teže" čija će gravitacija voditi do grupisanja inovativnih i kreativnih umova jednih uz druge, kako bi mogli poslužiti zajedničkom cilju. Jednostavno govoreći, svakog državnika i političara uopšte, moći ćemo da ocenimo po kvalitetu saradnika kojima se okružio, kao i po procvatu raznovrsnih društvenih oblasti tokom njegovog vladanja. U tom smislu se može reći da je „svetovni kardinal" Rišelje, od samozatajnog i tihog Di Tremblea kao „sive eminencije" poretka, preko niza drugih saradnika, koje je, mora se reći, kandidovao uglavnom iz tajnovitih crkvenih redova, stvorio pouzdanu elitu države, nadograđujući je umetničkom i naučnom elitom okupljenom u Francuskoj akademiji (čija je prva svrha trebala da bude zaštita francuskog jezika, a time i francuske kulture, čime se Kardinal ne ukazuje samo kao tvorac moderne francuske nacije u političkom, već jednako tako i u kulturnom smislu).
Име аутора због његове сигурности нисам смела да објавим, јер су услови у којима живе изузетно тешки и по његову породицу и по њега њега опасни за живот.
Preko hiljadu i po kilometara po snegu, ledu, vetru, suncu, nocne i dnevne voznje je za nama u proteklih 8 dana; izletanja u zaledjene njive, voznja od 20km/h satima, neverovatni pogledi na planinske vrhove i nepregledno more. Sabac, Zvornik, Han Pijesak, Sarajevo, Jablanica, Mostar, Medjugorje, Split i Sibenik, sto prolazenje, sto ostajanje po par dana. Sve je proslo kao u jednom dahu, pa cu tako pokusati i da napisem ovu neverovatnu avanturu.
Rastanak
(nastavak priče o pesnicima u izgnanstvu)
S prvim mrakom napustili smo Madrid. Ako ništa drugo, u vozu dobro spavam.
Već je bio dan kad stigosmo na granicu. Portugalski carinici, u tamnim uniformama i s belim rukavicama, uzeše da nam preturaju po prtljagu i prepipavaju džepove. Prijavio sam da nosim 2.000 dolara. Toliko sam bio uspeo da uštedim. Nisam dugo u službi. Crnjanski i žena prijaviše nešto više. Hristić, naš dojučerašnji poslanik u Rimu, prijavio je, svojim sam ušima čuo, 25.000 dolara!
Već smo se bili smestili uz Eštorilu, i Crnjanski i ja smo se već bili zbližili, upitam ga ja:
- Šta je njemu? Šta ga je to uhvatilo?
- Kome? - pravi se on da me ne razume.
- Kako kome? Dučiću. Šta mu bi da napravi ono pozorište u Madridu, na stanici?
- Poznajem ga godinama - kaže - Nije bio ovakav ranije. Starost valjda. Sada, kad vetar duva sa Atlantika, on se zavija, po debelom trbuhu, novinama. Papir novina, dobro greje, veli. A kad se smeje, trbuh mu drhti kao balon.
Cesto ovde diskutujemo o tome. Evo jednog putovanja kroz medicinsku etiku od 60tih do danas iz pera Stephena Shaleta.
The ‘black spot' is a fictional literary device invented by Robert Louis Stevenson for his novel Treasure Island. In the book, a pirate is presented with a ‘black spot' to officially pronounce judgment - a verdict of guilty. It was a source of much fear because it meant that the pirate would die imminently. In Treasure Island, Billy Bones is so frightened
Zamislite knjigu u kojoj su glavni junaci Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Sava Kovačević, Ivo Lola Ribar, Moša Pijade, Edvard Kardelj, Vladimir Dedijer, Peko Dapčević - da ne nabrajam više - i koja opisuje događaje iz rata 1941-1945? Užičku republiku, bitku na Neretvi, desant na Drvar, bitku na Sutjesci, Kozaru, osnivanje proleterskih brigada, sve napisano rukom učesnika i očevidca tih događaja, člana partizanskog vrhovnog štaba, i jednog od Titovog najbližeg saradnika? U engleskom prevodu knjiga se zove "Wartime", napisao je Milovan Đilas, prvi put objavljenja 1976 na engleskom, izdavač Harcourt Brace Jovanovich.
Razmišljam o tome kako me uvek, iznova oduševi zaključak da „nije prvi ko je prvi", samoproglašenje za moralne pobednike, i uopšte taj pokušaj da svaki poraz pretvorimo u pobedu. Istorijski posmatrano, a rečnikom psihoanalitičara izgovoreno, to sigurno mora da je neka trauma u detinjstvu!
A šta će nam veće traume od najtragičnijeg poraza u srpskoj istoriji. Boj na Kosovu je i u trinaestercu, zvanično, najveća naša pobeda!
A fin smo narod, kao da smo prvi susedi Finske. Malo smo, doduše, prgavi. Ali, dobri smo u duši... i junaci... svi odreda... Ponekad se,
Za vreme Bonapartinog boravka u Egiptu stvari se u metropoli komplikuju na unutrašnjem planu jer jakobinci ponovo pobeđuju na izborima u aprilu 1799. godine, a u međuvremenu je Francuska širom Evrope pretrpela niz poraza u ratu protiv druge protufrancuske koalicije evropskih monarhija. Popularnost Direktorijuma je usled svega toga bila veoma niska, te Bonaparta odlučuje da je vreme za akciju kojom bi sebe predstavio kao stabilizatora prilika i faktički preuzeo vlast u zemlji. U pozno leto 1799. godine se vraća iz Egipta u metropolu na svoju ruku, bez eksplicitnih pisanih naređenja za takav čin (Direktorijum ga je preplašen pred mogućnošću spoljašnje invazije i sâm mislio pozvati, ali ova naređenja nisu došla do njega).