Formativne godine svog dečaštva sam proveo na Vračaru. Samo detinjstvo, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoleća sam proveo na periferiji Beograda, u socrealističkim kvartovima radničke Rakovice. Mama je bila službenica Skupštine Socijalističke Republike Srbije te je sedamdesetih dobila od države stan u ovom, novoizgrađenom delu grada. Detinjstvo je bilo super. Naselje je bilo na samom rubu grada, na ivici miljakovačke šume, kasnije proslavljene kao Darkvud. Šuma nam je kao klincima pružala prostor za beskrajne akcije, počev od gerilskih ratovanja partizana protiv Švaba, igara Otpisanih i borbe Pokreta otpora protiv Okupacije (kasnije, proleća 1999. godine, Darkvud više nije bio tako bezbrižno mesto, kada su nas Ameri, nekadašnji saveznici, iznenadili i zajedno sa Švabama počeli prosipati tepih bombi po sirotoj šumi, a sve zbog seksualnog skandala njihovog „liberalnog“ Predsednika). Bilo je i drugih akcija, poput prolećnih i letnjih gerilskih upada na imanja Poljoprivrednog kombinata Beograda i preslatkih krađa državnih dobara: bile su tu breskve, kajsije, trešnje, jagode, purenjaci, sve slađe od slađeg. Imali smo i opasnije akcije – ja lično nisam oduševljen tim akcijama, ali, što se kaže, ili si bio nindža ili si bio mindža– upadi na poligon za vežbe voždovačkog garnizona JNA, između nas i Banjole. No, sve je to bio deo Sistema, i nije moglo biti pankerskije akcije od zajebavanja, nerviranja i pravljenja štete tom Sistemu. I tako, sve u svemu, odrastali smo, zezali komunjare, voleli Red Star Belgrade, opuštencija.
On je bio teatar.
Ja se herojske prošlosti svoga naroda nikada nisam stideo. Elektronski mediji ćute. Da slučajno ne uvrede Nemce, koje smo već toliko puta uvredili? Evo, ja ih neću uvrediti time što sam se setio da je na ovaj dan 1941. godine počeo napad na Kraljevinu Jugoslaviju bombardovanjem glavnog grada Beograda.
Danas je 45 godina od dana kad je "Partizan" odigrao finale Kupa šampiona protiv "Reala" u Briselu, na stadionu "Hejsl".
Živo se sećam tog dana i on mi po nekada izviri iz dečijih uspomena.
Na današnji dan, 1966.godine, baš nekako u ovo doba, pripremali smo se da u dvorištvu moga komšije Đure Kalata, jednog od dugogodišnjih igrača NK "Dinara" iz Knina, finale gledamo kolektivno. On je svoj televizor izneo na prozor u prizemlju, a trojica - četvorica starijih komšija, na čelu sa mojim nastavnikom fizike Dušanom Bursaćom se bavila nameštanjem antene.
Mene
Reklo bi se da je akcija dole uspela.
Neki dan na Novom Beogradu uslikavam fotke oko Fontane, gledam okolo i mislim o tome da je taj urbanizam smišljen i nastao u vreme dok je stolovao Drug, za koga se govori da je bio diktator i nenaklonjen nekim građanima Juge po nacionalnoj ali i političkoj osnovi. Začeta je i izgrađena prihvatljiva, moderna urbanistička vizija Novog Beograda, nastala u vreme posle rata u pokušaju stvaranja novog društva. Nije, naravno, Novi Beograd bio njegova lična kreacija, stvarali su je sa neopisanim entuzijazmom i željom za novim formama i urbanim konceptom, primerenim postrevolucionarnom periodu, mnogi arhitekti. Sasvim neuobičajeno za vođe sa epitetom diktatora, Drug je ponuđenu viziju grada na konceptu moderne prihvatio, promovisao je i dao befel da se zovu geometri, zidari, drugi majstori i naravno narod, akcijaši jer bez tog krema torta ne bi valjala.
The architects of our doom
Around their tables sit
And in their thrones of power
Condemn those they've cast adrift
Echoes down the city street
Their harpies laughter rings
Waiting for the curtain call
Oblivious in the wings