Da je ostavljena mogućnost komentarisanja njegovog bloga, ja bih napisao: Kritikovati i osuđivati ono što su radili komunisti je u redu i legitimno, ali time se ne mogu amnestirati niti rehabilitovati kolaboracionisti i zločinci.
Međutim, ono što mene posebno irititira je revizija istorije.
Pustilo Haradinaja. Znala sam. Ne zato što se pravim pametna, nego zato što sam te filmove već par puta gledala, čak u njima igrala i epizodne, novinarske uloge. I oba su se završila kao danas francuski. Doduše, tada je ovaj sa Haradinajem je bio tako kratak da bi ga manje pažljivi gledaoci u treptaju propustili, dočim je istotematski u kome je glavnu ulogu igrao Agim Čeku potrajao dovoljno da na mene ostavi neizbrisivi trag. Daklem, ništa ne prejudiciram, insinuiram, samo evociram.
Manje od sto godina trebalo nam je da dođemo do toga da bi Dobrica Ćosić, da je živ, mogao bez mnogo muke da napiše novi roman sa ovakvim naslovom, hiperrealistički opisujući Srbiju u drugoj deceniji dvadesetprvog veka.
Dve slike koje govore više od dve hiljade reči. O Srbiji ali i o svetu u kome živimo i o Evropi kojoj težimo.
B92 vam s ponosom predstavlja dokumentarni film iz dva dela “Sajmište, istorija jednog logora”. U samom centru grada, mesto pored koga svakodnevno prolazimo jeste mesto gde je ubijeno na hiljade Jevreja i Srba, mesto užasnih patnji, smrti i uspomena. Prvi put na B92, istorija jednog od najozloglašenijih logora tokom Drugog svetskog rata. Uz sasvim nove podatke i tumačenja, eksluzivna svedočenja preživelih svedoka, i do sada nikad viđene arhivske materijale.
Ovo je priča o jednom sasvim drugačijem vremenu, priča o ljudima kojih više nema, priča o jednom zaboravljenom stratištu.
Čitajući tekst Milana Novkovića "Evroazija" setim se pisma koje je Oldos Haksli napisao Džordžu Orvelu povodom pojavljivanja njegovog romana "1984".. To sam pismo, naime, prvi put pročitao pre gotovo godinu dana na ovom mestu , prezentovano od Danijele Nikolić, i sačuvao kao bukmark.
Sa namerom da to pismo u okviru komentara u delovima citiram na poemnutom blogu pročitah ga još jednom i odustadoh. Iz dva razloga: jedan je da bi to bio svojevrstan trol i skretanje sa osnovne linije teme. Drugi i mnogo važniji je da ovaj tekst vredi u celini predstaviti zajedno sa ilustraicijama i komentarima sa ovog mesta.
Fantastična je i zapanjujuća činjenica koliko je blistavi um pre toliko decenija našu zbilju video bolje, jasnije i preciznije od ogromne većine nas samih, zagledane u svoje pupkove i njihove rime.
Dakle, Oldos Haksli i Džordž Orvel o svome sutra koje je naše danas. Moći predikcije, mračnim vizijama, borbi racija i nagona:
Rajtvud, Kalifornija
21. oktobar, 1949
Poštovani gospodine Orvel,
Vrlo ljubazno od Vas što ste tražili od svojih izdavača da mi pošalju primerak vaše knjige. Stigla je dok sam bio u sred posla koji iziskuje mnogo čitanja i proveravanja referenci; budući da sam, zbog lošeg vida, prinuđen da smanjim obim čitanja, morao sam da sačekam dugo vremena pre nego što sam bio u stanju da se upustim u čitanje 1984.
Slažem se sa svim što su kritičari do sad pisali i mislim da ne moram da Vam ponavljam, još jedanput, koliko je Vaša knjiga izuzetna i fundamentalno važna. Dozvolite mi da umesto toga govorim o onome čime se knjiga bavi - konačnom revolucijom.
Rehabilitacija zločinca
Odlomak iz optužnice koju je 1946. podneo zastupnik vojnog tužioca protiv Dragoljuba Mihailovića i ostalih.
RATNI ZLOČINI
41. Mihailović je putem bezbrojnih raspisa, naredaba, radiograma, direktiva, upućivanih svim njegovim komandantima kao i pojedinim komandantima u konkretnim slučajevima, počev od jeseni 1941. izdavao stroga naređenja da bez milosti uništavaju sve borce Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, zarobljene i ranjene borce, sve simpatizere narodnooslobodilačkog pokreta, svakog onoga ko ma čime pomaže Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede, nazivajući u svojim depešama, raspisima i direktivama sve pripadnike narodnooslobodilačkog pokreta komunistima, boljševicima, ustaško-boljševičkim bandama, itd.
Svako ko je završio srednju školu zna priču o Don Kihotu, tragično-smešnom junaku istoimenog romana Miguela Servantesa: Don Kihot živi u imaginarnom svetu heroja, vitezova, divova, čarobnjaka nežnih devica u kome čuva svoju Dulčineu iz Toboza. U stvarnosti, Don Kihot je Alonzo Kihano, postariji gospodin; plemenita Dulčinea je seljančica iz obližnjeg sela, a divovi su vetrenjače. U svojoj priči "Problem" Horhe Luis Borhes se pita šta bi se desilo kad bi deludirani Alonzo u tom svom magnovenju zaista ubio čoveka? Po Borhesu, tri su moguća odgovora na ovaj problem.
Prvi
Fejs svakome daje drugačiji pogled na razmišljanja ljudi sa kojima deli virtuelno prijateljstvo na istom. A ono što ja vidim na njemu, u ovom trenutku (sreda, sat i po nakon onoga u Beogradu), je sledeće (imena izostavljena, da se bar malo privatnosti sačuva...):
Onomad, velika tuča na tererenu je najavila veliku tuču u zemlji. A danas...