Počastvovan sam da prezentiram, mada sa zakašnjenjem od tri dana, tekst koji mi je dostavio Jaril, povodom održavanja Parade ponosa u Beogradu. (Slika i klip su moj lični izbor).
Nota bene: Pošto sam primio pp u kojima mi se zamera što sam isključio mogućnost komentara, naknadno otvaram Jarilov tekst - za eventualne komentare.
Бесмисао традиционалних вредности
Да ће недеља бити дан обележен разним бесмисловима, најављивала
Nikada nisam smatrao da za događaje tokom devedesetih postoji kolektivna krivica, ali čvrsto verujem da mora postojati kolektivna odgovornost, a to je nešto što kao narod konstatno pokušavamo da izbegnemo. To je ona moralna i metafizička odgovornost o kojoj je Jaspers govorio neposredno nakon drugog svetskog rata, suočavajući se sa pogubnim posledicama višegodišnje vladavine ideologije nacinal-šovinizma.
...na Trgu neka deca nesto pevaju, nebitno puno balona i decijih glasica razdraganih nego kakvih, i ja gledala malo i videh idu neki sa parolama, na daskama sklepani panoi kojisekoznaprotivcegabuneistrajkuju i onda dosli do Trga i nalevo krug kad su videli decu. Meni to nesto bilo jako lepo...
Gost autor: Milja Jovanović
Telefon mi zvoni česće oko petog oktobra. Svake, u poslednjih deset godina: javljaju mi se novinari koji postavljaju istovetna pitanja, "propuštene prilike", "greške vlasti", "da li nam je bolje", "šta se promenilo". To što zovu nije nelogično: ljudi imaju potrebu da "svode račune", prave preseke i pretvaraju istorijski u narativni tok koji je lakše kontrolisati i "razumeti". Ipak, istovremeno, svih tih desetak dana, koliko to rezimiranje traje, ja imam osećaj da iza tog pokušaja uspostavljanja kontrole nad smislom poslednje decenije struji i nastojanje, jednako jako, da se zbog toga što "nam nije ništa bolje" i sam peti oktobar obesmisli i razori. Sličan stav naslućujem i među svojim prijateljima: pošto nismo dobili ono čemu smo se nadali, onda je bolje uništiti i sam uzrok te užasne nade.
Još je rano za kompletno sagledavanje 5. oktobra, jer je reč o mnogostruko složenom događaju o kome se ne zna sve, pošto akteri nisu mnogo rekli, neke tajne odneo je Đinđić, nesporni lider borbe protiv Miloševića, a druge će ugledati svetlost dana tek za mnogo godina, kada se otvore arhivi svih onih službi koje su delovale na ovom prostoru, koji je tih godina zaokupljao pažnju moćnika čitavog sveta.
U danima uoči 5. oktobra 2000. godine nekim našim sunarodnicima se činilo da su protiv Miloševića sva sredstva dozvoljena. Nasilju, verovali su, treba suprotstaviti nasilje. Na laž, bili su ubeđeni, valja odgovoriti lažima, na crnu propagandu treba ići crnom propagandom, na otimanje otimanjem.
Bilo je to idealno stanje za projektante haosa.
Naša revolucija - „druga oktobarska revolucija˝ , koja će takođe pojesti svoju decu, mogla se pretvoriti u masovno krvoproliće. Nije se to desilo zahvaljujući sposobnostima Zorana Đinđića i dovitljivostima nekih drugih lidera. Neko će, možda, reći: zahvaljujući sudbini. Neko će uzviknuti da je slučaj bio talentovani reditelj velikog spektakla.
Zadovoljstvo mi je da prenesem uvodni deo romana Jasmine Kan "XL" koji je ( zajedno s drugim njenim rukopisom "Nepovratno") objavio http://www.unibook.com/, zagrebacki online izdavac s centralom u Briselu i sa vise od 5000 do sada objavljenih naslova.
gost : Jasmina Kan
Veliko mi je zadovoljstvo što ovaj prostor mogu da ustupim jednoj maštovitoj i talentovanoj gošći, koja je za sve čitaoce i komentatore osmislila literarnu igru, kakve se ne bi postideli ni Kalvino, Adams, ili Tolkin.
Gost autor na ovom blogu je Gospodja Klara, čiji vispreni i duhoviti komentari, poput ovoga, sigurno nisu promakli budnom čitaočevom oku. Učestvujte u igri i poštujte malobrojna pravila. ;-)
Galimatijas
(društvena igra)
"The message was: Be cool. Don't panic. Chaos is good. Chaos creates infinite possibilities."
Dragi blogeri, blogerke i ostali sugradjani, naša gošća je jedna super-majka iz Pančeva:
Valerija Jurica
Zvezdana je rodjena 27. 12. 2004. godine.kao zdrava beba. Razvijala se potpuno normalno: progovorila je i prohodala sa godinu dana i igrala se i pevala sa drugom decom. Bili smo presrećna porodica... Sve do novembra 2007. kada je moja Zvezdana dobila prvi epileptični napad. Tada je, polako, za nas počela naizgled beskrajna agonija.