AUTOR: Spartanka_Afrodita
U naslovu ovog bloga je sažeto viđenje porodilja od strane načelnika porodilišta u Srbiji i glavnih sestara u porodilištima. O tome kako su se oni pokazali na skupu imam mnogo šta da kažem, a kako se pokazuju u porodilištima vrlo slikovito su opisale sve Kengurice koje su Krugolini poslale svoje priče i vi koji na blogu dajete svoje komentare i opisujete svoja iskustva. Što se tiče slike aždaje možete
(moji - stečeni, stvoreni, nasleđeni, blogovski, usputni, domaći, strani...)
Pre 11 godina, nasledim od prijatelja - prijatelja. Taj moj prijatelj živi i radi u inostranstvu, i nekako mi u nasledstvo ostavi svog prijatelja. Prihvatim to - šta ću - baš mi bude drago, kao da je pojačavalo naše trojno prijateljstvo.
Ali, taj nasleđeni malo čudan. Čula sam da je budista. ali ne priča o tome. Bio je na Tibetu, studirao budizam iako je magistar ekonomije. Blesav čovek - zaključim ja, ali moj. Poznata sam kao neobjektivna - moje
Gledam pola dana tekst bez komentara, bez preporuka:(((
Dena je napisala tekst 'Pomozimo porodici Kerac'.
Možda neko može pomoći, zato samo napred ------->
Uverena sam da među nama postoji makar delić rešenja.
EDIT: Ne morate otvarati stranicu, samo kliknite na strelicu.
Lutajući prethodnih dana između potpalublja, palube i VIP salona, u poplavi prisećanja Letnjih hitova, Disko hitova, Normalnih ljudi (one druge uvek, po navici, preskačem), generacijskih i ličnih priča, setih se nečeg što je meni godinama obeležavalo leto:
IZBOR - ''Vjesnikov izbor iz strane štampe'. Format b5, idealno za putovanja. A unutra s-v-e-g-a!!!
Kako sam samo bila ponosna kad na železničkoj stanici - ne sećam se da sam to igde na drugim mestima viđala - kupim ''Izbor''. smestim se u kupe, sačekam da voz krene, izvadim
Moj drugar Vladan Obradović, inače direktor fotografije, danas mi je posalo ovaj tužan mail.
"Umro je Tomislav Pinter, jedan od najznačajnijih snimatelja i direktora fotografije sa prostora ex Yu. Njegov rad je utkan u najblistavije trenutke Yu filma: Tri, Skupljači perja, Rondo, Samo jednom se ljubi, U raljama života, Sabirni centar, Neretva, Breza, pa čak i Timočka buna. Njegova fotografija je davala pečat kako filmovima debitanata tako i iskusnim rediteljima kao što su Saša Petrović, Veljko Bulajić ili Goran Marković.
Njegovo trajanje kroz raznolike pravce Yu filma dokazuje da je njegov raskošni talenat imao odgovor na sve stilske i ideološke preturbacije koje su protutnjale kroz nekada zajedničku kinematografiju. Samouk, sa izrazitim talentom za vizuelno, nesvršeni student zagrebačke likovne akademije, uronio je davne 48 u svet filmskog medija i ostavio blistav, neizbrisiv trag u filmskoj umetnosti. Njegov talenat, znanje i pristup filmskoj fotografiji verovatno je bio inspiracija mnogima da se posvete filmu.
Meni svakako jeste."
Potpalublje radi punom parom.
U 'zidnim' kao i svakim novinama, postoje različite teme.
Moj izbor za danas:
Goraždevac, pet godina kasnije
NOVO NOVO NOVO: ALAVA
UPDATE
Većina Dece Bloga je u "novom mešanju karata" dobilo i malo Dečijeg Dodatka uz svoje nickove, i to uglavnom u istoj količini. Samo je jedno Dete dobilo - manje. Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što kod menekaotakvog večeras gostuje :
________________________________________________________
Uputstvo za upotrebu: u drugom prozoru pustiti npr. ovo : Promenade Sentimentale
...ili šta god
Ovaj tekst je napisao moj prezimenjak i filmski kolega Vuk Mitrović. Objavljen je u dnevnom listu DANAS pre nekoliko meseci.
Sada već davne 1992. godine prvi put sam ukrstio mač s Holivudom. Bio je to scenski mač koji sam za potrebe industrije filma zgrabio zahvaljujući svom borilačkom umeću i crnom pojasu u taekwondou, kao stunt double (dubler) u scenama borbe s tada vrlo popularnim Šoom Kosugijem. Film je sniman širom Srbije i Crne Gore, u koprodukciji sa Avala filmom, ako se ne varam. Pored Kosugija, u filmu su glumile i takve veličine kao što su Kristofer Li i Toširo Mifune. Film je imao više imena, a u Evropi je bio prikazan kao Šogun Majeda.
Petnaest godina kasnije, leta 2007, opet sam se našao u borbenom klinču s Holivudom i još jednom ikonom borilačkih filmova - Dejvidom Karadinom. Doslovno smo se sudarili na ulazu u prodavnicu alkoholnih pića, bez šogunskih mačeva. Dejvid je izlazio iz prodavnice s flašom jack danielsa u rukama, a ja sam u nju ulazio tek da odlučim šta ću za piće. Okrenuo sam se za njim i gotovo da sam smetnuo s uma da je to čovek koga sam mrzeo dobrih dvadesetak godina. Lik koji je ranih 70-ih preuzeo glavnu ulogu u kultnoj seriji Kung fu, mom idolu Brusu Liju, iako tada nije imao pojma o borilačkim veštinama - bolje nije ni zaslužio. Ispratio sam ga pogledom kao iz vestern filmova, čkiljeći na jedno oko. Posmatrajući kako ulazi u svoj crni jaguar JX kabriolet iz 80 i neke, okrenuh se prema prodavcu i rekoh: "I ja ću jedan jack daniels, baš kao i gospodin Karadin". Bilo je već kasno za osvetu.
Eh... što ti je moć navike... Htela ja nešto da pišem... pa počinjala... pa brisala... Ne ide. Neće pa neće. Smislim ja da se vratim kod Unfa - pa kol'ko košta da košta - i evo me.
A baš sam htela o navikama, i eto, ovo je najbolje mesto za to. Navikla sam da se on brine o postavljanju, banovanju, očuvanju lika i dela... (Da li će i On po navici da objasni da On