Zinaid Miki Memišević 1950-2023
Da, znam da ti to nije bio "glavni" poziv, da si ovde bio poznatiji kao glumac, ali, za mene i moje drugare iz odeljenja uvek ćeš ostati Profesor. Sa velikim P.
Onaj, koji je ušetao, tog prvog časa, vitak i mlad, u džinsu, bacio dnevnik o katedru, saopštio nam svima da unapred imamo zaključene petice iz njegovog predmeta i onda krenuo da nas proziva: "A kako se VI zovete?!"
Gledali smo, zbunjeni, to čudo, ne mnogo starije od nas, koje se nama, uglavnom klinkama (većinski žensko odeljenje) obraća sa "VI".
Bilo je to davne 1980. Bili smo "Šuvarice", druga generacija, upisani u treću godinu XIII beogradske gimnazije na smer spiker-voditelj. Jedan od predmeta toliko novih da ne da nije imao udžbenike, nego, verovatno, ni jasno definisan program, bila je "Scenska kultura". Na sreću moje generacije, za profesora iste dodeljen nam je veliki Zinaid Memišević.
Spisateljski zanat naučio sam od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio sam nevelik broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski, tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovedaka ‘Odakle sam bila, više nisam’ i roman ‘Estoril’, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru. ‘Zamalek’, moj drugi roman, plod je mojih višemesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što sam tamo doživeo i priča koje sam tamo čuo.
Zbogom Maestro i Hvala!
човек кога смо сви волели.
Био је ерудита, свезнадар, полихистор, шмекер, зајебант и пријатељ. Волећамо га и сећати се.
Oni od nas koji su ga upoznali i uživo su mogli samo da budu još zahvalniji što je ušao u njihove živote.