Ako imate u zemlji tri zlocinca , a mogucnost da zaustavite samo jednog da li cete zbog principijelnosti moralne vam filozofije odustati od toga da zaustavite svu trojicu?Da li cete ipak iz pragmaticnih razloga kazniti samo jednog nadajuci se da ce ostala dvojica svhatiti poruku?
Gledam CNN. Zasto bas Libija? Zasto ne Jemen?Treci dictator ; gdje ono bijese? zaboravih, a vidim nisam jedini.
Novinar pita tipa u kravati ovo isto pitanje. Ne, on ipak ne koristi teoriju sa pocetka mog tekksta. Iskren neki covjek.
"Nije to isto, mislim nije isto
Zlatimir (1919-2012) bio je član Akademije medicinskih nauka i profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (oftalmolog). Zlatimirov unuk je takođe lekar, specijalista radiolog, Vladimir Kecmanović, koji živi i radi
Mutna zora nakon besane noći uz kišu koja se kao suze niz prozore cedila nagoveštavala je tužan, tmuran dan. Ružan i memljiv, i zato još podesniji za scenografiju onoga što je pisano da se desi i što ima da se zbude.
I desilo se: Srbija se odrekla divnog čoveka, velikog humaniste, sjajnog privrednika i nenadmašnog ministra, Bratislava Bate Gašića Santosa. Kakav je to čovek, kakav kolos, kakav trudbenik, prijatelj, brat, muž, kolega, naučnik i državnik slušali smo satima od njegovih partijskih drugova i Vučića samog. O njemu i zlikovcima, prostacima, moralnim krpama i čudovištima iz opozicije i medija, vazda žednih krvi takvih mučenika koji bez glasa i hropca stradaju za otadžbinu.
gotovina i markač nisu ništa uradili... stotine ljudi je samo umrlo, stotine hiljada njih je samo otišlo da ispuni hrvatski tisućletnji san o etničkoj čistoti...
Једнa од „бон-тон" порука која се код мене никако није примила, јесте она о негледању у људе. Збиља, неотесано је, али када немам другу преокупацију не могу да не гледам и не видим лица на улици, у аутобусу... (Нешто међу људима и у људима тражим, можда и не знам шта.)
Danas je 33 godine od smrti Tita. Na sahranu doživotnog jugoslovenskog predsednika, došlo oko 700.000 ljudi, među kojima 209 državnih i partijskih delegacija iz 128 zemalja. To je bio najposećeniji pogreb nekog državnika u 20. veku.
Poslednju poštu Titu, koji je bio i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, tada su odali 31 šef države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsednika skupština. Iz sveta podeljenog po hladnoratovskim linijama, došli su državnici iz oba bloka.
Da je znao koje će sve dileje doći posle njega molio bi Sv.Petra da ne umire.Dopdušre, danas su svi na ovim prostorima mnogo religiozniji nego onda pa se mole svojim bogovima ali mala vajda jer osim što se masovno krste i klanjaju valjda treba nešto i raditi.To se pre svega odnosi na političke elitice posle njega a bogami i narod , nego narod je slepoverovao onima koji su mu prodavali rog za sveću i bogatili se dok je narod siromašio, tukao se međusobno a da i ne zna pravi razlog nego ih zavadili i naterali. Sada verovatno većina naroda vidi ali ga stiglo ono da se kasno kajati.Za ove 33 godine Jugoslavija ne samo da se raspala nego su svi nazadovali dok je normalan svet napredovao.
Retki su ljudi koje je nemoguće sameriti. Visoki između dva i osam metara, a sasvim retko i samo u intimnim prilikama, sa porodicom i prijateljima svojih stotinu i sedamdeset centimetara.
Još su ređi oni kojima se pod bolničkim prozorom bez poziva i molbe okupe stotine dobrovoljaca da ponude svoju krv za spas i ozdravljenje.
Onih koje poštuju naši i njihovi, ovdašnji i tamošnji, levi i desni, crveni, zeleni i plavi i o kojima nikad niko ne izgovori ružnu reči - nema.
A bilo ih je, do nedelje. I danas je baš takav jedan ispraćen hiljadom sugrađana i poštovalaca otišao na počinak i odmor.
Enes Taso, general i Ljudina.
I evo na sahrani nepročitanog govora Živoslava Miloradovića, vozača kamiona u zemlji talijanskoj, kao opela jednom velikom čoveku i jednoj zamalo velikoj zemlji.
Mogu li se, u Beogradu i Srbiji, na prste jedne ruke nabrojati ljudi, poput Bogdana Bogdanovića, antifašiste, profesora, umetnika, humaniste, gradonačelnika Beograda... Pa ipak jedva da se našlo mesta za vest da je u toj i toj godini, preminuo u Beču. Možda zato što je bio redak, možda zato što je u II svetskom ratu, kao antifašista bio na strani partizana, možda zato što je bio humanista, možda zato što je bio kreativan, možda zato što su ga studenti voleli, možda zato što je bio gradonačelnik Beograda - kao rođeni Beograđanin, možda zato što se suprotstavio SANU i dao ostavku na članstvo, možda zato što se suprotstavio velikom Slobi, možda zato što ga je svet priznavao i uvažavao, možda zato što je radio i stvarao do poslednjeg trenutka...
Ili je sve tako jer su ga iz Srbije oterali oni koji su, svojevremeno, na vratima njegovog stana u Beogradu ispisivali crvenim slovima “Ustašo”. Hoće li mu neko, bar danas, reći : “Izvini Bogdane i hvala ti na svemu”
Biografija (B92)