Gdegod da krenem, svuda mi se kače, i sa mnom bi da se gnjave, deca i psi. Muška deca i ženski psi. Valjda sam sa tim zverkama uvežban. Sin od gospođe crnkinje, što drži radnju u prizemlju, Pirule ga zove majka, kad me vid pruža ruke iz kolica i, hoće da ga bacam u vazduh. A mala Karmen, ćerka od Margaride s drugog sprata, kad me ugleda, obeznani se od plača i krije lice. Kerovi reže na mene, a kuje mi se umiljavaju.
No, lako je nama ljudima. Nas je Bog, ili kodog
Ko smo mi? Žmu i ja... i svi oni rođeni sedamdesetih ..i ranije... Ovo nije blog o dobrim, starim vremenima... Jer ta vremena kad smo intenzivno "izlazili" nisu ni tako stara, a nisu bila ni tako dobra. Odrasli smo u malom gradu, osamdesetak kilometara od Beograda. Počeli smo da izlazimo početkom onih kriznih, nesretnih devedestih. Naš grad je nekako zaobišao prvi nalet turbo-folka, dizelaša, sponzoruša i sveg jezivog kolorita uobičajenog za predstavu o tom vremenu. Nije da ih nije bilo... ali su bili znatna manjina. A i mesta za izlaske strogo su nas razdvajala... Bilo je cool (mislim
Rijetko mi se dogodi da usred bijela dana imam vremena setati gradom...sjediti u kaficu "u izlogu", promatrati ljude...ili samo buljiti u prazno. Danas je bio jedan takav dan.
Kod Jarila sam se prisjetila godisnjice Mozartovog rodjenja i okacila link na stavak iz Requiema. Naravno...nije bas najveselije od Mozarta, ali meni je tada nekako pasalo. Kako to obicno biva, link je najvise djelovao upravo na mene. Palo mi je na pamet da ponovim gradivo vezano za posljednje trenutke ovog velikog umjetnika i procitam nekoliko njegovih pisama. Usla sam u knjizaru i pronasla Mozartova pisma....malo
‘Suveslač' mi je već nedeljama otsutan i nedostaje mi reka, poslednje jesenje lišće i prve zimske izmaglice, šum vrtoženja vode veslom. Kažu da those who paddle in their own canoe do not have to wait for their ship to come in. A ja i dalje čekam.
Letos sam bio prezauzet tokom dana, pa smo veslali po mraku, prepuštajući se mantri zaveslaja
Lagano klizi i ističe novembar i pada mi na pamet jedna priča koja zaslužuje i mora da bude ispričana, baš sada, jer radi se o – Novembru.
Drugim rečima o - istrajnosti, talentu, malerima i nepokolebljivosti.
Novi i updateovani RSS feedovi:
... i dalje živi.
Živi u bedžu kojeg čuvamo negde na dnu fijoke, ili u majici na koju slučajno naletite kada sređujete orman. To je ona izbledela majica koja više izgleda kao stara krpa, ali je sigurno nećete baciti jer vam je draža od deset takvih novih. Majica herojskih vremena. Majica koju niste dobili, osvojili ste je.
-nešto malo "lokalno-
-Gde si ......(treneru)? Koliko je prošlo da se nismo videli?
* Par godina, Cila ! Jesi´li ovde ili u onim "skandinavskim zemaljama", a i šire "majku ti božiju"?*
-He, he...Soprajz! Ovde sam , kod mojih "ludaka" u Somboru! Sećaš se njih?
*Kako bi mogao da ih zaboravim*
- Daaaa, kakav su (smo) pichvajz pravili kad smo ih vodili na boom , pa kod "česme",pa u "Begeš" na Kleptona, pa...mnogo toga dobrog , pozitivna energija na sve strane, "good old times" i ...
....kullllaža
Vec dugo razmisljam da pisem o ovoj pesmi (u izvodjenju Danice Obrenic). Ne secam se da sam bilo koju drugu jace dozivela. Odustala sam u ubedjenju da nema sanse da prenesem to sto hocu. Onda vidim da je moj skoropronadjeni drug iz srednje skole napisao blog na istu temu. Evo reci pesme:
Magla padnala v dolina (narodna pesma iz vranjskog kraja)
Magla padnala v dolina,
od njuma se niso ne vidi,
samo jedan grm zelen,
grm zelen.
Pod njim mi lezi terzijce,
terzijce, mlado komsijce.
"Terzijce, mlado komsijce, terzijce,
da mi sasijes