Pre neki dan u Manješkom parku dečak je na klupi našao svesku rukom ispisanih stranica, posle se ispostavilo kada je napisano sricao pred roditeljima da je to dnevnik jednog Beograđanina sa beleškama iz novembra i decembra 2035. godine. Otac dečakov mi je dao svesku i ovde prepisujem nekoliko stranica bez ikakvih ispravki, dodavanja ili oduzimanja.
Uvreženo je mišljenje da rituali, kao jedno od osnovnih vezivnih tkiva zajednice, predstavljaju stvar prošlosti. Ipak, možda stvari stoje i nešto drugačije. I možda smo upravo sada mnogo više nego ikada i izloženi nečemu što funkcioniše po sličnim principima, prilagođeno, između ostalog, mnogo većim grupama ljudi i novim medijima.
У неко мало старије време постојао је релативно ограничен простор за промовисање идеја и људи, за најављивање акција, припремање промена. Speakers' Corner у Хајд парку представља неки симбол таквих алтернативних места где су се могле чути неке опскурни ставови, где су се могли видети разни чудни ликови. Традиционално је ипак то место било оно где се ретко могао срести главни ток јавног мнења. Јавност је најчешће информисана добро познатим путевима, постојале су "хоклице" за оглашавање којим се веровало, до којих се тешко стизало мучним степеницама пуних селекције и провере а кад се једном поне на њих иза речи изговорених или написаних стајао је ауторитет места са којих се изговарају... У Србији је то од дневних новина "Политика" на пример. Па кад се на страницама најстаријег листа на Балкану појави упуство за васпитавање деце па га још напише неко ко је написао књигу у којој је поручено "да је васпитавање процес који има одређени циљ: да дете одрасте и буде способно за самостално решавање већине животних проблема и аутономно функционисање у друштву" онда се њему верује.
Uprkos svom (pravom ili lažnom, kakogod) glamuru - priča o NIN-ovoj nagradi istovremeno je i priča o suštinski tužnoj i provincijalnoj slici društva u kom je preostala JOŠ SAMO JEDNA književna Nagrada koja nije sasvim obezvređena, nagrižena ili pojedena sveopštim tabloidno-političkim obesmišljavanjem kako književnog, tako i svakog drugog života. Uostalom, nisu li u zemlji u kojoj se na kulturu izdvaja celih 0,6% iz državnog budžeta, i tih 10.000 eura koliko iznosi novčani fond NIN-ove nagrade, najbolji vrednosni parameter stanja duha društva u kom se na raznorazne dočeke (bilo tzv.srpske ili one prave, svetske) novih godina, odnosno dvočasovna arlaukanja po trgovima pevaljkama (bilo ženskim ili muškim) čak i u vremenima krize i vaskolike štednje bez problema kešira i po 50, 80 ili celih 100.000 eura.
Bela je rasla usred šljivara ogradjenog naherenim plotom koji je po vasceli dan groktao i čak usred letnjih vrućina se ponosio blatom do članaka. Potpuno nedosegljiva, usred strogo zabranjenog pomenutog prostora, kojim su carevale svinje. Zapravo, krmača veličine omanje podmornice, ponos kuće. Babina miljenica koja se tri puta dnevno nameštala za češkanje pod njene artritične prste, od milja gurajući ogradu tako da
Posveceno mojoj sestri koja zivi daleko
Kako je nastala pustinjska ruza, kamen?
Davno jednom postojao je beduin bez pravca i cilja.Na dugim putovanjima kroz nepregledna prostranstva Sahare odjednom je zapazio cvet neizmerne lepote kako raste na obodu pustinje.Zastao je da se divi bojama koje do tad nije video i glasno govorio cvetu o njegovoj posebnosti.Reci su bile kao kapi kise tako retke u tim predelima. Cvet je vrlo brzo poceo da izbacuje jos pupoljaka i da biva sve lepsi. Beduin se stalno vracao sa svojih putovanja i dolazio sa jos lepsim recima za cvert.Gde god da je
Prethodni deo: "Upoznavanje sa muzikom"
Pokušavam da se setim ko mi je 1971. godine dao karte za Slet. I nikako ne mogu. Čak nema ni logike da sam ih uopšte dobio. Ja ne živim u svetu u kome takve pogodnosti cirkulišu. Tačnije, moja majka ne živi. Ne spadamo u onu grupu ogromne većine od 20 i nešto miliona stanovnika SFRJ koje je sistem korumpirao