Jesi li bio...?
Jesam, više puta...
Gde?
Na Mljetu.
Kako si znao da ću te to pitati?
Ne znam kako ali sam znao.
Dobro, dobro...i kako ti je bilo...mislim kako si se provodio?
Odlično...uvek kad sam bio...možda ću opet otići ako prodam sliku ili dobijem lovu na...ovog puta sa ženom.
Sećaš li se kad je kamp bio u borovoj šumi...?
Sećam, između Goveđara gore u brdima i Babinih kuća na obali Velikog jezera, levo od puta...
A brod je pristajao u Polačama...
Samo neka kritika po blogovima svega okolo, nisam ni ja drugačiji, znam da je to odušak i pomoć neophodna ali ima još po nešto, poetski i duševno što može da bude od pomoći a nekako se zaboravilo i samo lebdi negde u blizini ...
Susret za kojim svi čeznu a neće da kažu glasno čak ni komšiji ... pa eto ja da pomognem sa malom žvrcom ne bi li se odvažili ...
U Budimpešti je, u poznim godinama života, preminula Julijana Aleksov, dugogodišnja vaspitačica iz Lovre, jedinog sela u Mađarskoj sa većinskim srpskim življem. Sledi njena životna priča, zabeležena pre nekoliko godina, u njenom domu u Lovri.
Strpljivo i polako, onako kako se uvek obraćala svojim zabavištarcima i svima
у угодном ентеријеру подрума новосадске књижаре Мост проведох јуче пријатно вече посвећено приказу књиге насловљене Приче са колена аутора г. Ћујић Бранка у којој Аутор кроз петнаестак приповедака са примесом сете локалним језиком казује о житељима и крајишком Селу својега детињства који ,могло би се рећи, више и непостоје . . .
ono što uvek imam - a najviše se uplašim - kada se uplašim da sam ga - izgubila
i voljenje vode - u svim nijansama
i nabrajanja - njena
Istorija je laž oko koje su se složili pobednici.
Pre nego što je postao veliki biznis kojim su suvereno zavladali veliki studiji, filmom su se bavili ljudi koji su imali volje, mašte i želje, a pre svega beskrajnog entuzijama. U najranijem razdoblju istorije filma, pre 1920. godine, u filmu je bilo najviše žena. One koje nisu uspele da se nametnu kao glumice, svoje mesto su našle iza kamere, kao rediteljke, scenaristkinje, producentkinje, montažerke, pa i vlasnice studija.
Da li sam nedostojan vremena? Da li je prostor mali, pa ne mogu nigde da se sklonim, iskoraknem, da me mimoiđe bar jedan udar vetra čiju čistotu kasnije ne mogu da udahnem, talas što povuče sa sobom nemoćnike i moćnike, da me iz svojih meta izostave munje i gromovi..? Da li sam nešto skrivio višim silama, nižim pobudama ili se jednostavno ne uklapam u ritam, u muziku haotične melodičnosti, sliku uzburkane jednostavnosti, u reči koje beže smislu...? Da neko ne primeti moje posrtanje, mucanje istine, prećutkivanje laži, moju ranjivost i nežnost, dobrodušnost; moju iskvarenost, zlobu, zlu krv, pakosti... sve od čega sam sazdan, kao i ostala /ne/ljudska bića, i započe da mi oduzima jedno po jedno, pa da mi ponovo vraća u izmenjenom obliku i značenju.
Sasvim je izvesno da će i ova jesen biti lepa. Koliko se ko potrudi. I da sam ovde već 4.! Zanimljivo mi je da mislim šta sam sve mogla da (u)radim da nisam bila -sa vama. I šta bih sve propustila da sam radila: sva-ta-druga.
Velika rečenica iz malog života jedne žene: Ovo parče omeđenog prostora: na koje sam spuštala svoje zlatnike: je mesto sigurno: da ih niko neće pogrešno pomerati: što je pomoglo da uvežbam: kako da ih slažem: na prava mesta.