Još proletos smo doneli odluku da ove godine ne stavljamo zimnicu, već da sve što nam treba kupujemo u marketu. Zimnica i onako postaje stvar prošlosti. Cena višanja od 150 dinara po kilogramu je učvrstila tu našu odluku, pa je prva žrtva bio sirup od višanja. Prošle su i kajsije i maline, paradajza je i onako ostalo od prošle godine. A onda je došao septembar i tek tada smo shvatili da je zimnica ipak neophodna. :-)
Baš volim da vidim punu policu raznih đakonija, od kiselih krastavaca i paprike, preko ajvara, kuvanog paradajza, raznih kompota, pekmeza i nekih salata sa paprikom i šargarepom koje i ne znam kako se zovu, a stavljamo ih u ljutoj i neljutoj varijanti. U zamrzivaču je pečena paprika, a kad dođe novembar i kiseljenje kupusa je tu.
Dugo nisam pisala, pa nisam ni filtrirala internet titbitse. U poslednje vreme rečenice koje često primećujem prateći online medije i socijalne mreže su, danas internet gori…internet je danas buknuo od besa zbog ........., a tu gde su mi sada tačkice, obično se nađe senzacija dana. U ovom javljanju bih se osvrnula na strane, uglavnom na američke medije i društvene mreže, i ono što saznajem preko njih, jer mi je to sticajem okolnosti od jesenas nekako najfriškije.
Neki koncepti su izgleda dušu dali, i kao da su smišljeni za
red proleće B. i ja pravimo kontrolnu zdravstvenu "generalku". Obično krenemo od KKS, pa biohemija, lipidni status, i dr. jer ja hoću nakon zimskih gastro bahanalija i dijete koja usledi da saznam da li je moj spartanski izbor hrane doneo dobre rezultate. Već dve godine nervira me moj malo povećani holesterol, pa nastojim da ga svedem i "uđem u normalne vrednosti". Posle bahatog gastro ponašanja i zimskog ignorisanja te užasne i strašne reči - umerenost, vreme je za izvinjavanje sopstvenom telu.
Svaka samoposluga u okolini nudila je odličan izbor svih vrsta sireva: domaćih austrijskih, i onih uvoznih što su stizali iz Francuske, Italije, Holandije, Nemačke i komšijske Švajcarske. Gaude, edamera, trapista i kamembera, pakovanih na najrazličitije načine i one u rinfuzu.
Feldkirh je - kad rekoh "domaćih austrijskih" a kao mesto zbivanja - naime gradić u Forarlbergu, najmanjoj i najzapadnijoj austrijskoj republici smešten uz samu granicu sa Lihtenštajnom i otprilike na početku doline stare Rajne koja teče do Bodenskog jezera.
No izbor svakog pravog Montafonera, gde god da se nalazi a to može da obezbedi, jeste Montafoner Sura Kees.
Da, upravo tako zvuči Montafoner Sauerkase na tom čudnom dijalektu koji je mešavina nemačkog i retromanskog, u dolini nekada divljoj a sada bajkovitom skijaškom raju, koja se pruža petnaestak kilometara uspinjući se polako od Bludenca uz Silvreta Hohalpenštrase sve do pasa na preko 2.000 metara nadmorskevisine kojim se prelazi u Tirol.
Ali, nisam hteo o tome, bar ne sada.
Sa tim sumnjama i strahovima, morate oprezno ljudi moji. Čačkanje mečke vrlo lako može da postane stvarnost. E, tako i ja...Težak sam baksuz. Crk'o fridž! (Božemioprosti, liči mi na ono od pre nekoliko desetaka godina, kad je Pušenje reklo - crk'o maršal ! Puj, puj...) Strepim nedeljama, vidim da ne hladi dobro, i eto...
Pa, gde sada pred slavlja, kad s tv-a najavljuju uskoro proljeće u decembru, suncetizimskozubato, kad mi trebaš k'o lebac, makar i takav star, i sav erlav?!
Latim se pre neki dan da ga spremim i operem ranom zorom, jer će mi ovih dana trebati svaki kvadratni milimetar. Unutrašnjost mu njegovu ogromnu! Kad li...otvorih vrata, a iz njega me zapahne neka vrsta toplog fena, baš kao što je ovaj koji odjutros pirućka u Novom Sadu kad mu vreme nije, naelektriše me elektrostatički momeeeentalno, a da mi je neko bio blizu, ne iskre, već bi kao prskalice prskali u duetu. Proveravam lampice, kad ono - ni bau, ne svetli ništa, njente, nating, nada...(paz' ovo, sve na N)
ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
Sećam se kao da je juče bilo. Šumadija. Vreo letnji dan. Vene kamilica uz seoski drum i titra jara. Na tarabu se nalakćuje baba Kaja i decibelima na kojima bi joj zavidelo seosko crkveno zvono, viče: „Od ovam! Od ovam!“ Mi prozvani, raspušteni i na čuvanje ostavljeni, izmiljavamo i čekamo nastavak. Baba popravlja pera na marami i krikom koji mrtve diže, pita: „Kuj će kuglov?“ A, kuglof joj je bio mrtva usta da ga jedu, recept je u miraz donela iz svojih rodnih Komarica. Mek ko srce devojačko.
Novac je nešto s čim se susrećemo u svakodnevnom životu, nešto što upravlja našim sudbinama, sudbinama naših roditelja, dece, unuka... Novac je, ponekad, ono što nam određuje sudbine, što nas nagoni da napustimo grad u kome smo odrasli, prijatelje, rodbinu, porodicu, novac je ponekad ono što ljude održava u lošim i disfunkcionalnim brakovima, a ponekad i jedina stvar koja ženu ili čoveka čini srećnim: stvar koja kupuje kozmetičke tretmane, ulepšavanja, cipelice, tašnice, ogrlice, seksualne igračkice, a ponekad, boga mi, i čitave partnere... U Srbiji se često za previše
Za vikend zabranjeno blogovanje!
Vreme će biti lepo, sunčano i toplo. Šta ćete kod kuće, što da čamite u gradovima? Znate li čega sve ima na samo 100km od Beograda ili Novog Sada? A tek od Niša, Kragujevca, Valjeva - tu je dosta odjehati 30 km od kuće do prelepih mesta i odličnih ljudi.
Moja gospodža i ja smo veliki fanovi putovanja svih vrsta, cunjanja i lunjanja. Volimo da vikendom pobegnemo iz grada i najčešće to radimo
Danas posle pazara tout le Karaova (Crna dolina) se okupila u izletištu sela Čomlekči da gleda ljude koji, okupani maslinovim uljem, turaju jedni drugima ruke u kožne gaće iliti, pogađate već, pe(h)livane.