Haški Tribunal je bivšeg komandanta Prve gardijske brigade JNA, pukovnika Mrkšića, načelnika za bezbednost majora Šljivančanina i komandira jedne od četa iste brigade, kapetana Radića, optužio za streljanje više od 264 hrvatskih zarobljenika, prethodno izvedenih iz bolnice u Vukovaru, na farmi Ovčara, 20. novembra 1991. Optužnica im je na teret stavljala progon na rasnoj, verskoj i političkoj osnovi, istrebljenje, ubistva, mučenje, nehumana dela i okrutno postupanje.
PJESMA NAD PJESMAMA
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
Na današnji dan,
pre četrdeset osam godina,
u Borbi je objavljena vest:
"Mladi beogradski književnik i dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda za 1960. (za zbirku "Vatra i ništa", "Prosveta", Beograd) nađen je u nedelju mrtav. Posle uviđaja organa SUP, utvrđeno je da je Miljković izvršio samoubistvo. Istraga povodom ovog slučaja je u toku."
Istraga je
Pre neki dan dolazi mi rodjaka u goste i prica kako se u bloku 70 u kineskom trznom centru, Kinezi bave trgovinom ljudima. Naime, dve devojke su usle u jednu od radnji i kako se jedna od njih predugo zadrzala u kabini za presvlacenje, drugoj je bilo sumnjivo i kada pitala je prodavce sta se desava, rekli su joj da joj je drugarica vec otisla. Medjutim, devojka nije nasela na to, vec je pozvala policiju. Kako se kasnije ispostavilo, ispod kabine za presvlacenje se nalazila prostorija u koju su odvodili devojke. Sta se dalje desavalo sa njima, moze samo da se nagadja.
Ko smo mi? Žmu i ja... i svi oni rođeni sedamdesetih ..i ranije... Ovo nije blog o dobrim, starim vremenima... Jer ta vremena kad smo intenzivno "izlazili" nisu ni tako stara, a nisu bila ni tako dobra. Odrasli smo u malom gradu, osamdesetak kilometara od Beograda. Počeli smo da izlazimo početkom onih kriznih, nesretnih devedestih. Naš grad je nekako zaobišao prvi nalet turbo-folka, dizelaša, sponzoruša i sveg jezivog kolorita uobičajenog za predstavu o tom vremenu. Nije da ih nije bilo... ali su bili znatna manjina. A i mesta za izlaske strogo su nas razdvajala... Bilo je cool (mislim
Moja majka je ponajviše zalužna što je ideja normalnosti za mene od najranijeg detinjstva bila u potpunosti obesmišljena. Ona to nije uradila namerno, verujem da nije razmišljala o tome što je govorila, ali je suviša često koristila tu reč - normalno i meni je to bilo dovoljno da shvatim da ona ima toliko široko značenje, da ga uopšte i nema, tj. da je neupotrebljiva. „Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni