Evo u predvečerije izborne tišine, za one koji znaju da slušaju.
Nedavno sam boravila, najpre u Bujanovcu i Vranju, a zatim u Novom Sadu. Zajednička tema, koja se nametnula tokom ovih poseta bila je stanje u opštinskim upravama i pitanje decentralizacije vlasti u Srbiji. Iako sam veliki deo svog profesionalnog života provela baveći se pitanjima unapređenja rada lokalnih samouprava, moram priznati da mi je ponekad vrlo teško da jasno sagledam koliko daleko je Srbija odmakla u procesu decentralizacije tj. koliko je nadležnosti preneto sa republičkih na opštinske vlasti tokom protekle decenije.
Dva naslova B92 u zadnja dva dana:
"Srbija dokazano banana republika"
"Od 2008 plate manje za 100 evra"
kazuju mnogo o putu na kojem se Srbija, nije usamljena, (u pitanju je ceo tzv. zapadni kapitalistički ekonomski model) "ponosno" jezdi ka svojoj vlastitoj propasti. Naravno nije u pitanju ono što politikanti, bankari ili ekonomisti stalno govore, već opstanak milijardi ljudskih jedinki koje u ovom neprirodnom nakaradnom i slobodno se može reći zločinačkom sistemu provode svoj za sistem potpuno beznačajan goli život.
Od
Kosovo je decenijama imalo ulogu tog manastira koji vecito gori te nije bilo ni vreme ni mesto da se srpski politicari pozabave uredjivanju onoga sto se u realnosti zove i smatra Srbijom.
Srpskim politickim partijama, odavno operisanim od iole ozbiljnih idejnih segmenata, to famozno uredjivanje, odnosno stvaranje drzave, nikad nije bilo u interesu.
U drustvu ciji su clanovi materijalno osiromaseni i idejno razocarani , glasaci reaguju prevashodno na materijalnu vrstu motivacije.
Sa druge strane, politicke partije, koliko god nisko spustale lestvicu politickog plena, pa tako i od pozicije skolske cistacice ili portira stvorile politicki plen, nemaju ni izbliza dovoljno resursa da "nahrane" /odnosno motivisu glasace.
Захтев министру просвете, науке и технолошког развоја Младену Шарчевићу за смену директорке Гимназије у Крушевцу Биљане Дачић Директорка Биљана Дачић је у сарадњи са наставником ликовне културе Небојшом Милчевим понизила, повредила и омаловажила рад ученика и наставника наредивши да се мурали на зидовима Гимназије, које су ученици посвећенички осликавали данима, прекрече. У време када се читава реформа гимназије темељи на настави усмереној на исходе и учење, и подразумева пројектну наставу овакав вандалски чин директорке сматрамо недопустивим. Молимо министра да испита рад директорке и горепоменутог наставника, и да донесе одлуку о смени директорке Биљане Дачић.
Da li želimo da saznamo kraj, kao vremensku odrednicu? Da li iko zna kako kraj izgleda, kad započinje, kada se završava, i da li kraj ima svoj kraj? Zašto toliko težimo kraju, da se nešta završi, okonča, kada i ne znamo kako to izgleda, da li ima miris, boju, oblik…? Najnoviji roman Lazara Karanovića, “Lazare, iziđi napolje“ teži da nam da odgovor, ali ga ne nalazimo jer se krije u nama, a teško je prodreti u sopostvenost.
Ipak, on nas dovodi sasvim blizu, uz pomoć vetra, kerova, džordževa(pacova)…koji su u bliskoj, rodbinskoj vezi. Vetar je stalno prisutan. Čovek ga ne priznaje dok ne zaduva, dok ga ne oseti kao prepreku, onda pokušava da mu se suprotstavi, shvatajući da je nemoćan on u njemu traži utočište.
"Da li bi ste se ponovo ozenili (udali) za istu osobu da imate sansu da pocnete od pocetka?
Opasno pitanje, zar ne?
Rider's Digest je anketirao po 150 ljudi u 15 zemalja
Rezulat interesantan.
68% bi se ozenilo (udalo) za istu osobu ponovo
Beograd je, nekada, jer ne živim u njemu, a dok smo bili gladni svega, mirisao na zemičke sa tvrdom korom i kožne cipele, na italijansku salamu i farmerke marke ''svinger'', na jeftini Mc Donalds. Na tortu Mona Lisa iz Ruskog cara. Na mirise knjiga iz poznatih knjižara.
Pariz je mirisao na kroasane i Senu, na Šanel 5, Atina na žuckastu prašinu Akropolja i ovčiji loj, na nešto što sebi nikako nisam mogao da definišem.
Venecija je mirisala na more, jod, so. Temišvar na uskršnja jaja.
Rim je mirisao na divan šampon iz hotela Gargantua. A Pešta na ljuti gulaš.
A miris Smedereva, oh, pa to može biti priča o čitavom jednom životu: