Ovih dana, jedan od najčitanijih tekstova na engleskom jeziku na sajtu Glasa Amerike je izveštaj novinarke Džuli Tabo, koja je razgovarala sa Danijelom Pinkom, piscem koji u novom bestseleru “Drive” istražuje šta zaista motiviše američke i druge radnike.
Na prvi pogled, reklo bi se da ljude u profesiji podstiču konkretne nagrade: novac, mogućnost unapredjenja, ideja da će se proslaviti, obogatiti, postati moćni. Medjutim, Pink, u knjizi čiji je
Pre otprilike tri/četiri godine, vreme brzo prolazi, radila sam na lokalnoj televiziji na poslu komjuterske podrška pri realizaciji programa. Kao početniku bio mi je dodeljen mentor ─ kolega koji je rado kao realizator. Bila sam primorana da brzo učim i to mi je polazilo za rukom, brzo sam savlađivala radne zadatke i bila veoma ponosna na sebe. Tada, mentor mi je stalno pričao da "nikom ne treba da verujem jer su svi, naše kolege, podli i skloni manipulaciji" i da je "on bog na televiziji i da treba samo njega da slušam". To mi je, naravno, smetalo, ali hajde, ima raznih ljudi…
Bilo je u redu sve dok nisam počela da se interesujem i za druge poslove: montaža, kamera, ton, realizacija. Mentor je tada počeo da se ponaša kao pomahnitao. Deo u kom je smeštena tehnika često je grmeo od njegove dreke upućene meni. Smetalo mu je APSOLUTNO sve: ako pijem kafu zašto to radim tako sporo, sve što ja govorim ili radim, ako sedim u realizaciji on bi baš tada “trebao nešto da završi na komjuteru” i grubo bi mi saopštavao da napustim prostoriju. Nisam preterano reagovala na njegove ispade ─ viđala sam ga dva do tri puta nedeljno, i još uvek sam osećala zahvalnost jer me je uveo u posao.
Danas je pred mojim vratima od stana osvanula posiljka prevelikih dimenzija da se ugura u letterbox. Sastojala se od jedne povece narandzaste torbe, nalik na one kakve prodaju Kinezi u bloku 70 a koriste se, recimo, za nosenje prljavog vesa u perionicu, ili cak za pijacu i slicno. U torbi se nalazilo jedno pisamce, i jedan leaflet.
Evo sadrzaja tog pisma na engleskom:
Danas sam malo "kopao" po nekim propisima i zaustavio se na Zakonu o prebivalištu i boravištu građana, donetom negde 1977 godine, ali u međuvremenu menjanom i dopunjavanom jedno pet - šest puta. Poslednji put negde 2005. godine, ako se ne varam. No i pored tolikog broja izmena i dopuna, teško da postoji rigidniji, nefunkcionalniji i gluplji propis. Ali o tome šta se u njemu sve krije, malo kasnije.
Na početku da razjasnimo osnovne pojmove kojim on operiše. To je prebivalište i to je boravište. Prebivalište je mesto na koje se građanin nastanio
Nedavno sam boravila, najpre u Bujanovcu i Vranju, a zatim u Novom Sadu. Zajednička tema, koja se nametnula tokom ovih poseta bila je stanje u opštinskim upravama i pitanje decentralizacije vlasti u Srbiji. Iako sam veliki deo svog profesionalnog života provela baveći se pitanjima unapređenja rada lokalnih samouprava, moram priznati da mi je ponekad vrlo teško da jasno sagledam koliko daleko je Srbija odmakla u procesu decentralizacije tj. koliko je nadležnosti preneto sa republičkih na opštinske vlasti tokom protekle decenije.
Kragujevac ponovo biva predmet znatiželje javnosti, ovoga puta po krstu, projektu koji je osmislio gradonačelnik Veroljub Stevanović i uz saglasnost Episkopa Šumadijskog Gospodina Jovana. Ova zamisao, sada već projekat, već se sprovodi, doduše preko reda i ne baš u skladu sa zakonom, ali krst je krst, pa nećemo se valjda kao Srbi i pravoslavci oko toga sporiti. Jeste da građane niko nije pitao, jeste da je javna nabavka išla pre odluke koja još nije usvojena, jeste da je izdata lokacijska dozvola bez potrebnih saglasnosti, jeste da se troše budžetske pare, ali će biti i donatora koji će verovatno izvoditi radove na krstu, pa će se već nekako uklopiti......Ćute partije, ćute odbornici, ćute poslanici, ćute Ministarstva, ćute Putevi Srbije,ćute inspekcijske službe, ćuti Uprava za javne nabavke...samo još građani glasaju na portalu www.sumadijapress.co.rs ali anonimno. Za svaki slučaj!
Ova zemlja ne može da se uspravi i upristoji jer je u znaku - nadimaka! MIŠKO (Mišković), MIŠA (Milan Beko) i CANE (Subotić) samo su vrh ledenog brega, na koji se nasukala moderna Srbija.
Sada se javnost može sablažnjavati milionima i milionima evra, uz pomoć kojih ratni profiteri vrše medjusobna prebijanja, tj. obračune! Djavo je došao po svoje! Ono što je rodjeno u švercu, kriminalu i prevari mora ovako da se okonča! Porazom civilizovanosti, zdravog razuma i nade u prosperitetnu budućnost!
PROLEĆE JE, A JA ŽIVIM U SRBIJI!
Već smo imali prilike čuti da je klub u dugovima od oko 12 miliona evra, da mu je račun u blokadi od 2004. godine, da se duguje na sve strane,
Da li je Srbiji bolje nego pre 12. marta 2003. godine ─ između pitanja koje na kraju svoje knjige Atentat na Zorana postavlja Miloš Vasić i dileme kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ, koje je u danu za nama sebi verovatno postavljala većina građana i građanki ove zemlje, priča o političkom nasleđu Zorana Đinđića jedna je od onih tema koje, čak i danas, sedam godina kasnije, Srbiju čine taocem svoje loše prošlosti. U međuvremenu ─ nada da je bolja budućnost ipak moguća (čitaj: uređeno i upristojeno društvo koje počiva na principima i na zakonima) svedena je na minimum, politička scena pretvorena je u otužni buvljak, u patetično šibicarenje i pilićarenje koje sa pokojnim premijerom ima toliko malo veze da čovek ima pravo da se pita i da li je u ovoj zemlji Zoran Đinđić ikada uopšte i postojao?