Gost - autor: Vukica Kotarić
(Vukica nema nalog na B92, i nešto nije sklona da ga otvori... ako bude zanimljivih komentara, to će je možda ponukati da to učini, nadam se...)
Zvala se Hermosa Diego... sa 16 godina, koliko je tada imala, izgledala je kao devojka koja je zašla u ozbiljan svet ženskih tajni, nevinog pogleda i naivnog smeha, ostavljajući bez daha svakog ko je ikad imao priliku da barem pet minuta udje u njen svet. Vitka, kako samo mogu biti devojčice toga doba, lako je koračala
What could be more natural for a species that has exterminated its animal kin than to look into a mirror and find that it is not alone?
Napomena: romanticni neka ne citaju ovaj tekst, a ostali neka ne previde da se radi o politickoj filozofiji, a ne o licnom ubedjenju autora bloga, tj. mene.
Kad bi vam ponudili da se opredelite izmedju darvinistickog i religijskog pogleda na nastanak ljudske, koji biste odabrali? Da li bi ikad pomislili da opredeljenje za Darvina osporava postojanje humanizma?
Toliko smo izgubljeni, tako goli, tako usamljeni u Americi; beskrajna i svirepa nebesa razapela se nad nama, i nas večito napred gone, i mi nemamo zavičaja (Thomas Clayton Wolfe)
Srećan Božić! Καλά Χριστούγεννα! (Kalá Hristúyenna). A kada još Božić padne u veseli četvrtak - eto razloga za dvostruko veselje onima koji umeju da se vesele. Στην υγειά
Таko glasi naslov romana Nikoloa Amanitija, najpoznatijeg italijanskog pisca mlađe generacije, koji u svojim romanima i pripovetkama oslikava mračne strane svih slojeva savremenog italijanskog, ili bilo kog Zapadnog društva. Njegovo stvaralaštvo moglo bi se odrediti kao crnohumorni, satirični horor. Sve slabosti jedne civilizacije lišene ideala i velikih ciljeva ispoljavaju se u ponašanju i postupcima mladih ljudi, koji u Amanitijevim pričama neumitno upadaju u vrtlog nasilja, kriminala, droge. Ni vinovnici takvog stanja stvari, njihovi roditelji, nisu prikazani u boljem svetlu.
U životu sam neke stvari radio premalo, neke taman koliko treba, a seobe spadaju u onu treću vrstu. Broj prenešenih ali nikad otpakovanih paketa se sa svakom selidbom uvećavao, a lenj kakav već jesam neke od njih nisam otvarao već dvadesetak godina. A drugo što treba da se zna je da sam kao mladi junoša pisao neku kao poeziju, mislio sam u ta doba dosta dobro o njoj, ali sam prestao sa tim kada sam napunio 24. To se nimalo slučajno poklopilo sa prvih nekoliko meseci