gošća autorka: Nataša Govedarica
Stan iznajmljen na AiRBnB nije loš; najvažnije da je grijanje plinsko, rano je zahladnilo u Sarajevu. I da ima parking. Ne brinu je BG table - auto joj je veliki, teško ga je parkirati. Četrdesetogodišnjaci sjede za tuđim stolom, on na njenom lap topu bira muziku, stalno prekida pjesme i traži bolju plej listu.
«Jebote, ovo mi je zadnja!», zgužva kutiju.
«Kad sam stala da sipam gorivo na Sokocu, vidim na pumpi taj plavi Bond i mislim si, da l' da uzmem dvije kutije…Neće da se baci.»
«Pa što nisi?»
«Kontam, ozbiljan si pušač, sam ćeš se bar za to pobrinuti.»
«A za šta se kao nisam pobrinuo?!»
drogiranje je bolje u društvu
Ima li šta logičnije nego da nabaviš dosta psihoaktivnih supstanci onog dana kada si dao otkaz? Znam sebe, slab sam. Malo esida, pečurka ili dve i ket trave. Zvuči kao veganska salata. Prestao sam da jedem sisare. Ništa od astralnog putovanja. Osećao sam se kao da me je neko prebio i da sam se pri tom još upišao u gaće od batina.
- Па, докле човек треба да учи?
- Све док му незнање не буде апсолутно. Тада ће знати највише. Онолико колико је знао и Адам. Без учења нема незналица.
Milan se spuštao uzanim hodnikom prema lokomotivama i ta informacija, da ga nešto vuče napred, da se kreće, isplivala je na površinu njegove svesti naglo, kao kad konstatuje, bez povoda, da je, verovatno, živ, i da će živeti još neko vreme, ne zna se koje, a onda posle toga više jednostavno neće; kao da je ta misao produkt autonomnog nervnog sistema ili crevne mikroflore. U sledećem momentu je istom brzinom potonula u zaborav, jer šta bi i mogao da uradi sa tom informacijom. Mnogo je smislenije da negde završi pljuge.
gošća autorka: Aleksandra Aksentijević
tekst u celosti prenesen sa portala bookvica
Nameru Svetlane Slapšak da napiše roman o političkoj dimenziji ljubavi, naročito telesne ljubavi, možemo smatrati samo delimično uspešnom. Njena je priča uzbudljiva i privlačna, a detalji i putopisni opisi antičkih spomenika i grčkih pejzaža efektan su i uspeo vodič na književno putovanje. Ono što neizbežno razočarava jeste to što kao samosvesna, izgrađena i nesumnjivo feministička autorka, Svetlana Slapšak daje jedan u konačnici ipak stereotipan prikaz ljubavnog odnosa, koji se neizbežno završava heteronormativnim životom u dvoje, u egzilu, daleko od umirućih socijalizama i njihovih kasnijih posledica.
Svetlana Slapšak, Škola za delikatne ljubavnike (Laguna, 2018)
tri pesme iz distokične zbirke
Ne podnosim ni konzerve, ni pritajene konzervativce, operu i operativce, gotovs i gotivce, gotovinu, otopinu, praznu binu i frazu pivce za živce, kad neko glumi sumnjivo lice, podgrejane pice i palice, neobrijane pice i ralice, skijice i ubice, raskopane ulice i zatvorene ptice, emisiju Vice i vice versa, pluripotentnost stresa, frižider bez mesa, pepeo na urni, večne i nepravedno optužene krivce, osim ako nisu dežurni
polagano
Hajde da, hajde da se zaljuljamo, polagano. Hajde da se uzmemo? Sve će proći, ostajemo jedno drugom, rekao je. U osvit rata zove devojku, zove je ali niko se ne javlja. Niko ne sedi pored telefona. Nešto se oseća u vazduhu, a nije zagađenje rudarske industrije. Prelistava po auto-karti, za šta će ovaj rat biti? Ispadaju prazne razglednice. Odlazi do pošte. Suprotno ustaljenom verovanju na telefonu radi dedica, koji bi trebalo da je odavno u penziji po svim paragrafima zakona za koji se izborio radnički savet ili makar u Šao-lin hramu, sa svojim sveštenicima.