Otkad se Jelena razbolela, sav se Milankov život u čekanje pretvorio. Čeka da svane, čeka da mu se smena završi, čeka šinobus da krene u grad, čeka doktora da mu tračak nade u njeno ozdravljenje da, čeka, čeka...
A Freudian slip is when you say one thing but mean your mother (Author Unknown)
Kao i u ljubavi, tako i u odnosu roditelja i deteta, slabiji je uvek onaj koji više voli (Žolt Haršanji)
Vesele žene
Topot konja se približava, juri prema Jeleni, kao da će je pregaziti, glavu joj kopitima samleti, evo ga... zaglušuje je, prelazi u bol, nepodnošljivi bol... Ogluveće od tog topota, od bola što k’o munja seva belinom kroz zatvorene kapke, pa kad dostigne nepodnošljivu jasnoću, naglo zgasne povlačeći je u ništavilo. A onda joj se nešto paučinasto razmili nepcem i buja, buja i zgušnjava tkanje, dok se vunenom gukom ne zaglavi u grlu. Par trenutaka, ili par sati, otupelo lebdi u nekoj magli potpuno nesvesna , dok je okrajak nekog sećanja ne vrati u bol.
Magla
„Neđe ukraj onog velikog rata mene đavo nanese da otidnem u Sredojevu vodenicu, dolje u rijeku. I prije sam ti ja tamo žito na meljavu vukla, a i nešto sam mislila, kad cijeli rat predurasmo da nam dlaka s glave ne zafali, neću je, valjda, sad za vreću raži izgubiti! Grozdana se oprema da pođe sa mnom, veli: „Sigurnije smo zajedno“, a ja je ustavljam, što da se muči kad nema do tamo ni po’ sata hoda, očas ću da se vrnem. E, grdna majke, da sam znala što me čeka, ne bi ni polazila.
Uprtim ti ja vreću raži, pa okrenem stazicam kroz
Kada sam pre skoro 20 godina počeo da ptičarim, Dunav je bio pun srebrnastih galebova Larus argentatus. To je ptica koja se lako prepoznaje i ne zahteva posebno znanje i iskustvo. Ili možda zahteva? Desetak godina kasnije, tokom jedne januarske plovidbe kada smo sa palube brojali patke na zimovanju između snegom pokrivenih litica Kazana, čuo sam pitanje: “Šta se desilo sa srebrnastim galebovima? Bilo ih je tako mnogo, a sada nismo videli nijednog.” U stvari smo ih videli, svi su oni i dalje bili tu, ali sada pod imenom sinji galebovi Larus cahinnans. Sinji je do tada bio smatran tek podvrstom srebrnastog, ali su ga taksonomi potom uzdigli na nivo vrste (a da same galebove nisu ništa pitali, pa se oni i dalje ukrštaju).
Za naslov sam uzeo rečenicu iz knjige PRONAĐENO VRIJEME II Marsela Prusta. I u Prvoj i u Drugoj knjizi, Prust se, pronašavši vrijeme, iščuđava, zapanjuje, ne može da veruje, šta je vreme kadro da svojim protokom učini od ljudi. Došavši posle dugo godina na veliki skup nekada mu poznatih ljudi, ima utisak da prisustvuje maskenbalu, nikoga ne prepoznaje,
"Uzalud je bilo ista ciniti i govoriti te veceri, ludje od drugih. U ponoc otici ce ove djevojke pod vodenice i gole se kupati na vodenoj maji sto je rasipa vodenicni tocak, i sejtani, sto tad ustaju sa svojih legala, rutavim sapama pljeskace ih po vlaznim butinama, sjajnim od mjesecine."
Blog je lični dnevnik. Šta je na njemu poželjnije od ličnih priča? (Jelica Greganović, na Jeremijinom blogu o revolucijama)
Život niti ima niti nema smisla. Smisao nije ništa stvarno. To je konvencija. Smisao je za slabe mozgove iznadjeno pomoćno sredstvo, da bi se umeli orijentisati. (Stanislav Vinaver)
„ E Obrene, muko moja, što dočekasmo i ja i ti? Da svijet s nama usta ispira. Da nam se smiju i od nas glavu okreću? A sve se protivu nas urotilo, k’o da smo se kamenjem na Boga bacali.
Kad nam se babo vrnu ranjen iz onog rata s Bugarima, mi se u prvi ma’ poradovasmo, samo kad živu glavu izvuče. A njemu rane nikako da zamire, džaba i ljekarije i melemi. Jedno vreme i bože pomozi, bar je porad sebe mogo ispred kuće izić. Pošljen ni to, no ga sve Vinka i ja između sebe izvodile, pa me živi sram iz’ede i sve glavu na drugu stranu okrećem.
Umesto proleća koje je te druge posleratne godine kasnilo sa uobičajenom posetom Komaricama, u selo je neočekivano stigao novi pop. Njegovog prethodnika je, užirenog desetkovanjem seoske faune, kraj rata odneo zajedno sa još bradatijima od njega, ostaviviši za njima samo izmaglicu alkoholnih isparenja i strah od noćnih posetilaca.