Zanimljivo bi bilo, što kaže fašista Krstić, kada bi zdrav razum nadvladao ideologiju kod nerazumnih i pripitih iracionalnim stanovnika ove planete, da li bi se time rešilo i izraelsko-palestinsko pitanje? Danas sam naišao na neobičan životni detalj, naime, ustanovio sam da je jedna devojka, u koju sam davno (u studentsko doba u Jerusalimu) bio zaljubljen, preslatka Jevrejkica al' Pesnikinja starog boemskog kova - udata za kolonizatora i živi duboko unutar Judejske pustinje. Njihovu kuću mi je pokazao Palestinac - polu-beduin, polu-Vizantijac, Ῥωμαί. No, odakle da počnem raskaz?
Полиморфизам "дан мрмота" алегорије је посластица, мисаона, инстинктивна и егзистенцијална.
Добро, сваки полиморфизам је помало и по својој природи self-referential, пошто ми у другима и другоме, па себи, тражимо инспирацију, простор за позајмљивање и крађу, поклањање и поклоне.
Иако мени механика алегорије највероватније не иде много даље од филма "Groundhog Day", тј не сећам се, претпостављам да сви алегорију, тј "алегорију", осетимо по први пут као обавезно одело убрзо после рођења, и за живота нас она ретко напушта. Тачније, пре би се рекло да нам се она полако увлачи у кости и постаје део костура.
Да је свет праведнији било би интересантно посматрати како се алегорисјки шум помера у једну или другу страну, обојен на један или други начин, од културе до културе и од времена до времена.
Не бих да превазилазим непријатну тишину на Блогу Б92 цитирањем некаквог високоумија или бављењем гледања у пасуљ, плећку, кристалну куглу или звезде тумачећи српску кафанско-политикантску сцену јербо ће тек то дотући до краја ово место на којем се окупљамо.
Друге бих цитате овде користио... Све их знам и сви су ми драги. Већину њих сам и сам изговарао у различитим ситуацијама у животу. Користим их стално убеђен да они много боље говоре у моје име шта осећам, о чему размишљам.
Можда сам у праву, можда и не. Али они су свакако ту, у мени, и постали су самим тим део мене и на тај начин дају и некакву слику о мени другим људима.
Lauren Bacall,
Leonard Bernstein,
Judy Garland,
Rudolf Nureyev,
Gilda Radner,
...
Poslednja scena, odjavna špica i aplauz ... koji traje ... i traje ... i traje ...
Foto: Nemanja Djordjević
Nije puno pomogao ni izlazak skoro kompletne (i prilično povelike) ekipe filma na binu, niti početak njihovog predstavljanja, pa ni "Momčilov skok" ... publika nije prestajala ... samo je na trenutke aplauz slabio kako bi se konferansijeu dala prilika da pročita ime sledećeg člana ... i nastavljao ... i pojačavao se do nivoa grmljavine kada su pojedini učesnici bili predstavljani ... Publika je film o Vladi Divljanu pozdravila iz srca ne žaleći ni dlanove ni suze ... a suza je u mraku velike dvorane Sava Centra bilo i te kako.
Pre nešto više od 2 godine na ovom mestu skupljali smo sredstva za završetak filma o Vladi Divljanu (blog "Nebeska tema" - poslednja milja)
Crowdfunding kampanja je bila izuzetno uspešna i preostalih 20% filma je završeno, uradjena je post-produkcija i za manje od nedelju dana očekuje nas PREMIJERA!
Na njegov rodjendan, 10. maja, u Sava Centru biće premijerno prikazan film o najvećem džentlmenu rokenrola na našim prostorima i autoru vanvremenskih pesama.
Jbt. Sergej se natripovao na Crnog Bombardera. Najebali smo!