AleXandar Lambros
Ne radi se samo o tome da Srbija, pri okolnostima kakve jesu, nema kad da se bakće tamo nekim filmom, jer doslovno mora da gleda kako će da opstane, već o tome da mi pristajemo na ulogu žrtve Anđelinine loše umetnosti. Šta više u nju se potpuno uživljavamo. A izbor je i jasan i jednostavan do mere saveta iz Cosmopoliten-a. Ili ćeš prihvatiti ulogu žrtve i batrgajući se tonuti sve dublje ko u živo blato, ili ćeš je svesno i angažovano odbaciti i biti proaktivan umesto reaktivan.Klint Istvud nije samo uspešan glumac i reditelj, već je takođe nadaren politički mislilac. Kada se jednom budu pravili anali mislilaca slobode našeg vremena tu svakako neće biti neurotični Žižek, pretenciozni Fukujama ili zaneseni Čomski, već hladni, trezveni i svedeni Klint Istvud. Prljavi Hari. Koji nije napisao ni jednu knjigu. Jer kao da su knjige bitne da bi se politički mislilo. Važan je stav. Stav je mala stvar koja pravi veliku razliku, štono reče Čerčil.
Svako ima svoju Holandiju. Za Romana Polanskog je to Švajcarska.
Nekada, a pogotovo u vremenu u kome mi živimo, izgleda normalnije i logičnije da čovek poveruje da je on sam lud, nego da su stvari zaista takve kakve jesu.
-Добро сељачино, из ког си села?
-Ја сам из Крагујевца, поносно одговара ђак.
-А из ког ти је села отац сељачино једна, поново га пита професор
-И он је из Крагујевца, још поносније и одважније одговара ученик и све мисли да се ослободио изненадне невоље и да је победио у овом, ничим изазваном, кратком вербалном рату који је против њега покренуо гимназијски педагог који важи за ауторитета и гледа се са страхопоштовањем.
-А из ког ти је села деда будало једна сељачка, већ повишеним гласом пита, не само ,,едукатор” већ и васпитач небројених генерација будућих академаца и најобразованијих људи нације.
Još uvek najmoćnija država sveta danas bira svog predsednika. Reč je o državi koja je, po opštem mišljenju, paradigma uređenog demokratskog društva. Građani USA opredeliće se između Hilari Klinton i Donalda Trampa. Istovremeno u Srbiji, impotentnoj državi sa tranzicionom demokratijom, izbor za predsednika je tek u povoju. I vladajuća i opozicione stranke, bar prema onome što možemo saznati iz medija, muku muče oko potencijalnog kandidata. Vladajuća stranka, kako već duže vremena stvari stoje sa rejtinzima, imala bi sigurnog pobednika, ukoliko bi se njen prvi čovek kandidovao. Međutim, on je već na poziciji koja mu obezbeđuje daleko više vlasti na mestu na kome jeste, nego na funkciji predsednika... a on, kao i svi profesionalni političari, voli vlast, ponajviše onu apsolutnu, nesputanu bilo kakvim ograničenjima ustava, zakona i na njima zasnovanih državnih institucija.
posle izbora predstavnici stranaka u parlamentu pregovaraju i pokusavaju da obezbede vecinu. u srpskom parlamentu je to 126. poslanika. moguce je i tokom madata da se vecina menja, sa istim ili drugim mandatarom, koji kad dobije podrsku u parlamentu postaje premijer. mandatar se postaje tako sto predsednik republike, posle konsultacija sa parlamentarnim strankama, koje nisu ni obavezne, ali predstavljaju lep prilog sveopstem cirkusu, mandat za sastavljanje predloga vlade da nekome, skoro pa bilo kome. tako je tadic dao mandat cvekovicu, na primer.
sada imamo situaciju da je predsednik,