Нема добре генерализације без ова два бећара, толико омиљена и толико спомињана. Човек би просто рекао да кад се о њима прича да просто стоје ту, тако, поред нас и климају главом у знак одобравања сваки пут кад су поменути. Толико су моћно оружје у доказивању постојања одређених законитости да им нема премца. Кад се каже да СВИ нешто-нешто, онда нема друге него показати прстом на макар неког ко се у речено не уклапа, али тако да тај неко није само "изузетак који потврђује правило". Јер СВА правила имају своје изузетке који их потврђују. НИКО још није видео неко правило да није такво. Чик ми приговори нешто, одмах ћу да зовем СВЕ да ме бране, а теби неће доћи НИКО, чисто да знаш. Тако то данас буде УВЕК. И НИКАД не буде да не буде тако.
НЕКАД је, међутим било другачије. Еее, НЕКАД је уствари СВЕ било другачије, толико да НИКО не би могао рећи да је данас ИШТА боље. ИШТА или НИШТА, као да је битно, важно је да ствар стоји чврсто на својим ногама и да НИКО томе не може да приговори. Јел треба да дајем и примере? Није довољно што је СВЕ баш тако како сам рекао? НЕКИМ људима НИКАД није довољно кад је нешто тако очигледно него УВЕК траже длаку у јајету. Тако је то кад СВИ СВЕ знају, али уствари НИШТА не знају. Нисам ја крив што је тако и што НИКО не може да докаже да није тако.
Sigišoara
19. septembar
Umalo se desilo da zaobiđemo Sigišoaru. Nije nam bila baš usput, niko nam nije odgovorio sa neke od internet lista za besplatan smeštaj, a ja nisam mogla da se setim šta je to toliko bitno u tom gradu zbog čega sam ga stavila na moju listu "must to see". Ipak, na Brajanove obazrive pokušaje odgovaranja od skretanja sa rute (koja je od Fagaraša logično vodila ka Transfagarašanu), tvrdoglavo sam istrajavala u nameri da izvozimo dodatnih stotinak kilometara, samo da bismo je posetili.
(дневничка белешка)
моје памћење тежи заборављању (г. И.Мандић)
дани овог јануара, на моменте михољски, што је посве довољно да се ја ,радозналац и неуморни путник у сталној потрази за оним што је лепо, јер то се памти , докон ,из нашег Села упутим пешака у заталасану Фрушку Гору ту на дохвату, те усмерим знаном ми пејзажу искомпонованом од најразличитије јесење флоре те зачињеном са језерцетом.....укратко,према одмаралишту не поетичног назива....Тестера,
Ej, s mukom smo tu kuću pravili. Znaš kad radiš nešto što ti se ne mili, pa sve ide naopako. Mića pogodio gradnju s nekim majstorima Crnotravcima, kaže nema boljih, al’ stalno nezadovoljan. Ma znaš kako to ispadne kad nisi tu da nadgledaš, a on pedanterija, ne može da podnese fušeraj. Jednom ih nater’o da ruše pregradni zid, kaže iskrivili ga. I neka je, samo mene znoj obliva kad pomislim kol’ko je para stucano u ništa.Tim majstorima nisam kuvala, a k’o da jesam, tol’ko mi bilo teško. Išli deca i ja da pomažemo i da uštedimo neku dnevnicu što bi plaćali fizikalcima i šta da ti kažem? Naradimo se k’o sezonci, iskilavismo se od posla, a on i dalje nezadovoljan. Opet se uvalismo u kredite, rasprodasmo ono njiva što je ostalo posle svekrve, ali ta kuća k’o rupa bez dna. Završetak ni na vidiku, a mi više nemamo šta da prodamo, nemamo gde ni da se zadužimo. Stadoše radovi, a moj Mića sačuvaj bože. Ne spava, ne jede, samo puši i uzdiše. Vidi i on da se zeznuo, ali ne zna kako da se uzvuče.
Setih se jedne priče o devojci sa malim narandžastim koferom, šćućurenoj u staničnoj čekaonici, koja je polako gubila nadu da će voz koji je čekala uopšte krenuti toga dana. Zamolila je čoveka koji je sedeo blizu nje da joj pričuva mesto, kako bi u obližnjem kiosku kupila kutiju biskvita. Već je osećala prve znake gladi. Saputnik joj ljubazno izađe u susret i ona se ubrzo
Još uvek pamtim vic koji mi je otac ispričao pred kraj osmoljetke. Ne verujem da je to bio motivacioni govor, jer sam bio jako solidan đak, ali ne bih ni isključio tu mogućnost. Vic ide od prilike ovako:
"Vratio se ćale sa roditeljskog, a sin malo podbacio u školi pa čcekivao da ce ćale da se dere. Medjutim ništa. Atmosfera opuštena. Čak ćale iznese viski i dve čaše:
- Ajde sine naspi nam ovaj viski, šta me gledaš?
Sin zbunjeno sipa samo ocu.
- Sipaj... Sipaj i za sebe.
- Tata ja ne pijem.
- Ma slobodno sipaj... Je l ti se svđja?
- Pa nije loše... Bolje je od one brlje što pijem drugarima.
- Pa jeste. Ovo je džoni voker blek, najkvalitetniji viski. Stariji od tebe... Zapali jedan malboro.
- Tata ja ne pušim.
- Ajde bre. Znam da pušis... Kako je?
- Pa bolje od krdže koju pusimo u školskom dvorištu.
- Bilo bi bolje da si me kresnuo nego što mi pišeš pesme...
- Izvinite gospođo, kao prvo pesmu nisam napisao vama nego onako...
- Nisi?
- ...kao drugo radije bih kresnuo vašu ćerku...
- Ali ja nemam ćerku, imam sina...
- Dobro, može i sin.
"How many miles to Babylon?
.......
If your heels are nimble and light,
You will get there by candle-light."
Podsetio me film "Stardust" na radoznalost. Ne da nešto razmišljam o njoj, nego na onu sirovu radoznalost, gde se intelekt razbija na "come what may" momentima, "glavom kroz zid" momentima.
Kad bi čovek stvarno imao te babylon sveće pa ih samo zapali i ode u budućnost, ode u prošlost, nečiju glavu, drugi svet, u
Neprospavana noc uoci odlaska u Hong Kong zbog kise koja je bubnjala po limenoj nadstresnici mog balkona, kao u kakvom raspomamljenom ratnickom (apokalipticnom?) pozivu