Поезија Африке
Племе Хотентоти
Sećate se filmova o Tarzanu? Ili ste, ako pripadate mlađoj generaciji, makar čuli da je "Tarzan" nekada bio veoma popularan. Nema mnogo onih koji nisu videli bar neku sekvencu. Osim korpulentnog glavnog junaka tih filmova, i njegove partnerke, za moj ukus jedne od najlepših pojava na filmu, u tim ostvarenjima je važnu ulogu imala i šimpanza Čita. Upravo na nju se, pre svega, odnosi ovaj blog. Naime, Čita je, u svojoj 80-toj godini, 24. decembra, uginula.
- Alo, Selice.
- Da?
- Ovde B.
- Koji B?
- Tvoj B. Zaboravila si me?
- B! Kakvi zaboravila, nego ti se glas nekako promenio! Gde si, čoveče?
- U Požarevcu.
- Šta radiš tamo, pobogu? Ajde dolazi smesta kod mene.
- U vojsci sam, ne mogu sad da ti dođem.
- U vojsci? Ej, prekidaj vezu, nazvaću ja tebe.
- Ma jok, bre, samo pričaj. Kako si ti, kako ti je tamo? Mi vam se letos nadali, al’ ne dođoste.
- Dobro smo, neću sad da ti pričam ništa, nego traži da te puste
Evolucija u tehnologiji --- Revolucija u ponašanju (tema pariskog LeWeb3 2007, 11-12 Dec) - Da li smo mi prva generaciji koja je svedok ove inverzije? U normalizovanom smislu, naravno: o mnogim pojavama u prošlosti možemo da pričamo kao o micro/mini inverzijama, tj revolucije u ponašanju su suviše male u odnosu na sveukupno ponašanje, ponekad su razvodnjene u vremenu, pa je teško biti svedok.
Normalizovanu i u smislu postavljanja perspektive, ili referentne tačke, između tehnologije i ponašanja, inače možemo da tvrdimo kako su i promene u tehnologiji i promene u ponašanju revolucionarne.
Povod za blog je Percolation Theory. Više puta smo ovu teoriju pominjali na blogu u komentarima.
Moja popularna definicja kaže da "kako mreži postepeno povećavamo gustinu postoje tačke, perkolacioni pragovi, gde se mreži naglo povećava moć" (snaga, bogatstvo, neki njihov više ili manje abstraktan derivat, pričamo o abstraktnim konceptima).
Prvih nekoliko dana bio je prilično izgubljen. Jeo je za stolom sa dedom i babom, i decom, a pojavila se još jedna starija žena, mladja od babe, valjda je ona otvorila kapiju iznutra, onda kad ga je Erža dovela. One dve devojke su posluživale za stolom i nije znao da li to rade zato što su mladje ili su služavke ali bi, na kraju obeda i one sele za sto i navalile. Hrane je bilo dosta i bilo je i supe i živine i kobasica i klobas mu je postala omiljena reč. A onda, jednog dana, pasulj na vodi; dok je devojka sa kutlačom stigla redom, od dede do njega, shvatio je. Badnji dan! Njihov. Sad je mogao da broji dane, da ne zgreši i omrsi na Badnji dan.
Gospa-Nata je lako nakrivila glavu i kroz pomalo stegnute kapke gledala u ogledalo. Ozbiljna, tamna haljina bila joj je samo za dlaku komotnija nego onda kad ju je jedini put obukla, na venčanju mladje ćerke. Posle više nije bilo prilike. Nije je obukla ni za sahranu zetu, jednom od Vitezova gospa-Natinog stola; pristojne sahrane nije ni bilo jer ga je u zatvoru ubila Tajna policija koja ga je tajno i sahranila. U crkvu i tako nikad nije išla i haljina je izvadjena iz ormana tek sad. Stavila je na glavu šešir, nalik na žirado, samo crn. Nikad nije nosila šešir, ona je radna žena a ne neka buržujka, ali, ovo je bila specijalna prilika.
U ukrštenicama/križaljkama pod npr dva vodoravno ili devet vertikalno, tri slova su u pitanju, često se može pročitati: Ukras muškog lica. Iskusni ukršteničari, bez razmišljanja, rutinski upisuju: Brk. Kako bre brk, valjda brkovi? Više od tridesetsedam godina na licu gajim i brkove i bradu, po onom fazonu: 'oćeš li kafu ili lozu? Nemo' mi ih razdvajat! Moja stvar, reći ćete ali sam svojevremeno nosio samo ukras muškog mi lica, brkove. Prvo početkom šezdesetih u vreme Bitlsa. Uz brkove su išli i neizbežni dugački zulufi i duga kosa, metalnookviraste okrugle naočarice, prvo frula pantalone a zatim zvoncare...
Iako je koncept prebrzo ušao u upotrebu, pa tako postao marketinški kliše, malo ljudi spori da je koncept korisnika u centru zbivanja jedna od osnovnih karakteristika što definišu umrežavanje, pa kroz to umrežavanje mnogobrojne druge vertikalne tehnologije, koncepte, delatnosti i na kraju informacije uopšte. Tako, neminovno, i identitet pojedinca u svoj svojoj varljivoj i neodređenoj strukturi. Maglovitosti, čas vidljivoj, čas nevidljivoj, a uvek prisutnoj. Tačnije, jedan, ili nekoliko, od više identiteta.
Kao neki vir oko koga se svašta vrti dok u tom viru ne nestane.
Ako u razlikama između popularne i visoke kulture izoštrimo onu o količini vremena i truda potrebnim da se ugradimo u neki novi identitet, a u razlikama između popularne kulture i folklora onu gde mi, ili „naši“, možemo brže i efikasnije da „poguramo“ neku polugu, ili njenu interpretaciju, šta reći za svet gde je korisnik u centru zbivanja – mi smo identitet, i mi smo poluga. Mi smo pop.
Siguran sam da znate da je naslov parafraza naslova knjige Pereira tvrdi da...(i filmovane, Marčelo Mastrojani u glavnoj ulozi) mog omiljenog Antonija Tabukija. E sad, da ne ulazimo u to šta je Pereira tvrdio i zašto, mislim, kad sam već stavio naslov u kojem čvrsto i stameno stoji tvrdi, poče da me hvata malena, dijafragmu do ispod grla podižuća, panika.