gost autor: Stjepan Mimica
Ma ništa, samo neke fotke. Takoreći foto-blog.
Nemam fotoaparat, kabasto je to meni, a sem toga, tolike sam po kafanama i taksijima ostavljao, da sam već sasvim odustao. Imam samo tanušni mobilni za ćiju bi se kamericu jedva moglo reči "ipak nekakva". Vazda mi u džepu, vazda je iz džepa potežem, povazdan nešto snimam.
Snimam da ne zaboravim - mobilni mi k'o mentalna proteza, bez mobilnog, k'o bez pola mozga. Kad god ga negde zaboravim, setim se svoje učiteljice i njenog čuvenog "jednom ćeš, Stjepane, glavu da zaboraviš". Eto zašto sa šalama valja oprezno, svaka se kad-tad, bar na pola obistini.
Ovih dana mnogi su oduševljeni akcijom Beogradske filharmonije u beogradskoj Silikonskoj dolini. Spustila se arogantna grupa umetnika do Strahinjića Bana i izvređali prisutne goste. Odakle ta malograđanska potreba kod "vrhunskih" umetnika da odu među "seljake" i da im na nos nabiju kako su oni kao "vrhunski" umetnici mnogo bolji ljudi od njih silikonskih "seljaka"?
Dok su im se zahvaljivali što ne dolaze, "vrhunski" umetnici u skupim frakovima i sa još skupljim instrumentima su zaboravili na jednu činjenicu. Ti seljaci svojim porezom finansiraju njihovu neprofitnu umetnost. To što oni cigulišu, šetaju dupeta po svetu i svirkaju i misle da su mnogo bitni, plaćaju ti isti seljaci kojih se gade!
Kada sam dovela Aleksu na njegovu prvu probu, na kojoj je već bilo više od desetoro dece i čula od nje: "Ti sad idi i dođi po njega za dva sata.", bez obzira što je to Ksenija i što znam da ona sve može :), nisam mogla da se suzdržim i ne pitam je li sigurna i treba li joj pomoć. Samo me je pogledala na šta sam rekla, dobro, dobro, već sam otišla.
Naredna dva meseca, svake nedelje ujutro, Aleksa je jedva čekao da ide kod Ksenije i da bude glumac, kako je sam sebe prozvao. :)
Scena je sledeća. Na kauču sedi bakica, Dona Louredes se zove, i nekakav kokainirani krimos. On je nju kidnapovao i sad pokušava da nađe nekoga ko će da plati otkup. Badava, ne ide mu jer kome god da telefonirao i tražio pare, niko blage predstave nema o kojoj je Lourdes reč. Otmičar pita:
- A da nemate vi nekog bližeg?
A ona:
- Od kad je moj Orestes umro, skroz sam sama.
I on, kud će, šta će, odluči da bakicu, kad već od nje ne može da zaradi ni dinar, pusti na slobodu. A njoj žao, pa mu kaže:
- Hoćeš, sine, da ti dam penziju? Nećeš?
Ljudi neće da poziraju da budu klovnovi, ali zato vole da vide druge kao klovnove. Klovn je čovek kao i svi mi na neki način, u nekom životnom momentu. Svi smo mi klovnovi u ovom životu, svi mi igramo neku igru- neki tužnu, neki veselu - svi smo mi tragikomične ličnosti - kaže akademski slikar Aleksandar Luković Lukijan (1924, Beograd) povodom svoje izložbe slika u galeriji KIC "Lukijan Mušicki" u Temerinu.
(Motiv iz Amsterdama)
Čudna je stvar koincidencija. Shvatiš da se dogodilo nešto čudno, pokušaš da razumeš, naravno bezuspešno, pa nastaviš dalje.
Preturam danas po slikama. To retko radim, ali mi uvek prija i bude mi lepo. Imam sreće da su mi slike u haosu. Mnogo ih je i pomešane su bez ikakvog obzira i odgovornosti prema vremenu i sledu događaja. Ima ih četiri puna sanduka. Kadgod zaronim među fotografije uvek naletim na poneku koje se uopšte ne sećam da je postojala ili je dugo, baš dugo nisam video pa sam i zaboravio da postoji. Tad se malo razveselim a malo i rastužim. Na slikama
Pre tačno 20 godina, na današnji dan, 1. januara 1995., kod naftne platforme Draupner na Severnom moru prvi put je precizno posmatrana i naučno ustanovljena pojava tzv. “rogue” talasa. Taj konkretan talas čak poseduje i ime (Draupner talas), a rogue talasi se još nazivaju i Monstrum talasi, Gigantski talasi, itd. Ova pojava je potom proučavana u različitim sredinama (kod optičkih talasa, na primer) i okolnostima, pa se
2 dan
Evo nas kod drugog dana obilaska Rima. Drugi dan je najvećim delom rezervisan za obilaženje Vatikana odnosno muzeja u Vatikanu i znamenitosti u njegovoj okolini ali o njima ćemo malo kasnije. Ono što je najbitnije da znate što se Vatikana tiče je da za ovaj muzej vlada ogromno interesovanje nebitno koje je