Sasvim zanimljiva vest u današnjem Danasu – „Inicijativa „Ne damo niški aerodrom“ obratiće se telima Evropske unije zaduženim za zaštitu konkurencije kako bi se ispitalo da li su u slučaju koncesije za beogradski aerodrom „Nikola Tesla“ prekršena pravila konkurencije u korist francuske korporacije „Vansi Erport“, a na štetu niškog i drugih aerodroma u Srbiji“.
Nekako je prilična oskudica u kadrovima za poljoprivredu, programiranje i srodne delatnosti, pa moramo da se dovijamo kako da dođemo do talenata. Potrebno je dati odlične uslove, ali i inovirati način oglašavanja, traženja i slično. Potrebno je i imati mehanizme za trijažu unapred, pa sam pre skoro tri godine pokušao ovako:
Godine 2014. Facebook je lansirao igricu koja je trebalo da otkrije korisnicima njihov tip ličnosti.
Igrica je bila dizajnirana tako da ne prikupi samo podatke o korisniku nego i o svim njegovim ( njenim) Facebook prijateljima.
Pepostavlja se da je u kvizu učestvovalo 270.000 FB korisnika i da su na taj način prikupljeni podaci ( lične preferencije
U susret lokalnim izborima, da iznesem moj slučaj...
U poslednje tri godine, ovog bržeg, boljeg i jačeg poretka, za brigu o 3 stare osobe i osobi sa invaliditetom, dve sahrane, dva ostavinska postupka, prodaju dva stana i vikendice (doduše oronulih) i kupovinu jednog stana, država nam je pojela oko 4000 evra i saplitala nas na svakom koraku kojim je raspolagala.
Danas je moj gost Arhitekta Dragoljub Bakić ..
Tekst je objavljen u Politici 19.01.2018 u rubrici POGLEDI !
MOŽE LI GRAD DA PLAČE
Može, ako ga rane.
Beograd su ranili-oni koji ga nedovoljno vole. Možda ga čak i mrze. Ranili su ga u lice,oštetili mu njegov profil koji je on najradije isturao slikarima, bilo da su ga slikali na pergamentu ili urezivali na bakarnim pločama.Od sada će taj profil Beograda biti sakriven od njegovih građana i onih koji ga posećuju-visokim betonskim čudovištima – biće zazidan.
Držao se vekovima,odolevao hiljadama bombi i topovskih đuladi-da bi danas zadobio ranu od koje se nikada neće izlečiti.
Potreba da napišem ovaj tekst nastala je odmah nakon objavljivanja intervjua sa gradskim arhitektom koji je novinarka Daliborka Mučibabić osmislila i vodila i koji je Politika objavila u rubrici Beogradska hronika-5 Januara ove godine.
Znala sam da se Engels rodio bogat a da je Marks bio siromašan, ali nisam znala razmere te bede dok nisam pročitala knjigu Fransisa Vina «Marksov Das Kapital».
Od sedmoro Marksove dece, detinjstvo je preživelo troje. Žena mu je stalno bila trudna ili bolesna. Život mu je bio neuredan, noću je radio, danju spavao, u istoj onoj kuhinji u kojoj se kuvao ručak i radio domaći. Spavali su na smenu a prežiljvavali uglavnom od prijateljskog dobročinstva Fridriha
Malo je onih koji nikada nisu čuli za „Čarobnjaka iz Oza" ili bar delom nisu odgledali čuvenu holivudsku adaptaciju ove knjige. Setićete se, verovatno, i Kanzasa koji više nije u Kanzasu, uplašenog lava, dobrih i zlih veštica, kao i Mančkina koji veselo skakuću po putu popločanom zlatnim ciglama. Sad, na stranu i kuriozitet po kome „Čarobnjak iz Oza", u stvari, predstavlja i prvi holivudski spektakl snimljen u Tehnikoloru, poznat i po, za američke prilike možda donekle i neprimerenoj rečenici: „Ne postoji mesto na svetu kao što je dom" (mislim, ako se uzme u obzir činjenica da godišnje iz ostatka sveta uvoze na stotine hiljada radnika svih mogućih struka). Ipak, blog je o nečem sasvim drugom.