Recimo da imate odličnu ideju i želite da pokrenete visoko-tehnološki startap. Jedno od pitanja koje se postavlja je gde ga pokrenuti, u kojoj zemlji i u kom gradu? Koji faktori bi uticali na ovu odluku?
Da li biste ga pokrenuli u Srbiji? Po vašem mišljenju, koji su argumenti za, a koji su protiv tj. za pokretanje negde drugde (i gde)?Ovu temu otvaram na blogu sa namerom da
Molim?!
Ili: od govana pita
Juče Dan Republike, sutra Dan nastanka Kraljevine SHS I posledično Jugoslavije.
Drugu ubila okupacija I revolucija.
Prvu... Oko uzroka smrti postoje oprečna mišljenja u desetinama varijacija. Možda bi najbliže istini bilo da joj je iznutra glave došla neefikasnost I opšta idejna korupcija naslonjena na sitne interese, I velika prekompozicija političke mape Evrope spolja.
No nije ideja da ovo bude tekst o jubilejima i davno izdrndanoj partizani/četnici vuni.
Hoću da kažem da je ono što nam se desilo a od čega evo 25 godina ne možemo kao društvo da dođemo sebi bauljajući naokolo sa uvek istim besmislenim pitanjima -kapitalizam.
Kapitalizam nam se desio. Neophodan uslov za njegovo nastajanje jeste privatizacija. Da, to je ono o čemu se 25 godina - a poslednjih 12 naročito - neprekidno govori kao o izvoru svih zala.
Kao prvo, mimo uvrežene besmislice da su privatizaciju pravili ministri I savetnici (Vlahović, Đunić, Đelić) - valjalo bi imati u vidu da je ova poslednja privatizacija bila privatizacija Zorana Đinđića.
A valjalo bi se podsetiti i konteksta i momenta u kome se moralo opredeliti za njen oblik: sporu i kobajagi pravednu, vaučersku ili brzu I efikasnu uz uvažavanje iskustava drugih zemalja koje su tranziciju prošle.
Romantično vreme hakera u kome su oni primarno pokazivali svoje veliko znanje da bi se pohvalili pred društvom, komšilukom i devojkama, je izgleda polako iza nas. Nažalost, odavno je značenje termina haker počelo da dobija negativni prizvuk, koji sve više dominira i podrazumeva onoga ko zloupotrebljava svoje znanje da bi, često nezakonitim akcijama, stekao materijalnu korist ili napravio nekom štetu. Danas je na delu čitava hakerska ekonomija, a često su u pitanju i velike sume novca koje obrće. Postoje tvrdnje da se u svetu računarskog kriminala godišnje obrću čak i milijarde dolara.
Naravno, to je teško pouzdano utvrditi i znati. Ima onih koji misle da su u pitanju preterivanja i licitiranja. Kako god, treba biti oprezan i sprovesti mere prevencije i zaštite.
Ekonomisti su dugo bili očarani snagom tržišta u promovisanju ekonomskog prosperiteta. Smitova ideja da sebični pojedinci (koji traže samo svoje lično bogaćenje) proizvode kolektivni prosperitet (kroz delovanje famozne ‘'nevidljive ruke tržišta''), odnosno teza o savršeno konkurentnim tržištama koja proizvode stabilnu ravnotežu, samo je jedna od mogućnosti. Jednostavno, model Adama Smita nije jedini, već samo jedan od mogućih (npr. tržišta mogu proizvesti previše nejednakosti ili neefikasno alocirati resurse; npr. tržišta bi nalagala da gradimo dva strujna dalekovoda).
Nova
Kao da je konac juna doneo i biti ili ne biti višegodišnje grčke agonije. Iscrpljujući pregovori sa međunarodnim poveriocima došli su do momenta u kome su grčki premijer i vlada primorani da donesu odluku: pristati na uslove "partnera" u daljem sečenju prihoda stanovništva, nov talas nezaposlenosti i siromašenje ili odbiti ultimatum po potencijalno veoma visokoj ceni koja podrazumeva izlazak iz evro zone i čak iz EU.
Njegova odluka glasi NE, ali čekajte da još jednom pitamo građane!
Demagogija? Populizam? Ne bih rekao.
I tako prođođe ti izbori sa rezultatima koji su bolji no što je Srbija mogla i da se nada. Nema više smokve, ni smokvinih listova. Car više nije prvi Podcar nego je Onaj koji jeste. Da li je go ili obučen zavisi od ugla posmatranja i konkretnih interesa posmatrača. Ali još malo pa više iluzija biti neće. Ni ko je s kim, ni šta su čije namere.
A šta radi Car? Car piše Program. Eh, da...Kaži mi sa kime piše da ti kažem šta piše. Ono što je sigurno jeste da piše Reforme u tom Programu. A kao što znamo - najbolje su one reforme koje nikoga ne bole a uhu gode. Samo, jedan je problem: takve mogu da se prave (a pravimo ih, brat bratu, od šezdesetih neprekidno) dok ima ko da ih - takve - plaća.
Kakva vlada takvi i sindikati. Bez kompasa. Bez ideje. Bez osećaja da zakoni gravitacije važe i u ekonomiji. Sa čvrstom verom u besplatan ručak i teoriju da negde postoji džak sa parama, novcem koji im pripada, a koji im neko nepravedno ne da. Tako da je dovoljno da naprave dovoljno veliki rusvaj, i džak će se otvoriti.
Da li je neko od njih računao koliko bi to koštalo i ko to treba da plati? Da pokušamo.
Krenem da čitam Dragecov blog, kad - među prvim komentatorima sve vrvi od kretena i idiota univerzalnog tipa, napaljenih pacijenata i blogokvariša. Neke od najagresivnijih među njima sam u raznim prilikama i iz raznih razloga sa svoga bloga banovao - i nisam zažalio.
A banovao sam dosad njih 13 uključujući i nekolicinu glavnih (hiper) aktivnih blogokvariša. Ima