Čast mi je i zadovoljstvo da ustupim ovo parking mesto našem blogokolegi...
hm...mm..kao gost autoru blogeru shmoo.
Opustite se i uživajte.
Budući da nisam uspeo da youtube klip postavim u glavnom tekstu, naćićete ga u prvom komentaru. Dakle.
Mamama i tatama, a još više bakama i dekama, tetkama i tečama, strinama i stričevima, ujnama i ujkama dok su mame i tate na poslu.
U aprilu 2020. godine, u vreme kada smo sedeli po kućama zaključani zbog virusa kovid, studenti četvrte godine
Računovođe/knjigovođe, prodavci, novinari, neki majstori, polako završavaju posao za ovu godinu*. Majke i očevi pokušavaju u tajnosti da uviju poklone koje će deca posle ponoći (ili posle buđenja) naći pod jelkom. Prase se peče, sarma je zamotana i skuvana, krastavčići za salatu će biti seckani kasnije. Nova godina je tu. Kalendar je surov.
U izradi filma su pored članova kreativnog tima, predvodjenog rediteljem Dejanom Senićem, učestvovali
Први пут сам почео озбиљно да размишљам на тему пензије. Изгледа чудно да је то дошло тек са 37 година, али је уствари логично да је то дошло тек сад кад сам почео да уплаћујем озбиљније суме у фонд. Потпуно свестан колико сам досад из разних фондова и буџета добијао, прихватам обавезу и част без трунке задршке, али како год да гледам на све то пензија као институција изгледа као реликт прошлости од којег ја, сва је прилика, нећу имати ништа, јер ће дотад већ сигурно бити успостављен неки нови друштвени договор. Ако је мени и мојој генерацији то било очигледно мање-више још пре почетка радног века, ранијим генерацијама није и многи су узалуд пројектовали свој живот и планове везане за ту врсту обавезне штедње и солидарног осигурања од неизвесности коју старење носи са собом, и сад се прилагођавају суровој реалности свако на свој начин. Та прича не може да се прича без освртања на тренутне демографске пројекције и њихове импликације. То је најгушће посејано минско поље у политици које (мудро) избегавају сви који се њоме активно баве, а тема је више него битна.
[Umeš li lepotu?]
Toga dana bilo je desetak dece na Plaži. To jest, u plićaku. Srednje jaki talasi bili su im glavna atrakcija. Posmatrano sa strane, izgledalo je da su talasi postali tobogani, krila za letenje i ko zna šta još što su samo deca vešta da naprave. Samo su dva dečaka, braća gnjurila u potrazi za kamenom lepšim od prethodnog.
- Pogledaj ovaj!, ushićeno je viknuo jedan.
Među svom decom, prepoznao sam samo njih dvojicu, dečake od, pretpostavljam, 7-9 godina i njihovu sestru, devojčicu par godina mlađu. Oni su bili svakodnevni stanovnici Plaže. Za njihove roditelje sam, u nekoliko dana koliko sam dolazio na Plažu, čuo samo kako su mnogo dobri ljudi. Ali, mnogo dobri ljudi. Kul i gotivni za druženje, ali pre svega baš dobri.
U zemlji prividne rodne ravnopravnosti, nežnosti, boljitka i sreće, silovanje je i dalje tu.
Počevši od škola, kampova, domova za nezbrinutu decu i mesta koja bi trebala da budu svetinje poput crkvi, ona se dešavaju.
Ja ih moćnicima ne mogu nazvati kada nad slabijima od sebe izvršavaju najgnusnija dela i dobijaju opravdanja i zaštitu,od nadređenih.
Zatvor je za njih malo, za njih je Pakao večno prebivalište i tu ih neće sačuvati ni titula, ni politika, a kamoli mantija čije god vere bila.
Dosta je bilo lažnih boljitaka