(психопатологија свакодневног живота с повременим изборима)
Ипак сам пре неколико дана почео да гледам предизборне програме и рекламе - не вреди, не може човек да прати стрипове Марка Сомборца у потпуности ако не прати и ту шараду.
И, не знам откуд ми то, али први пут све то гледам, а смејем се. И схватам да то значи да сам превазишао апсурд, или је он превазишао мене. Или смо у неком метакосмосу где се узајамно превазилазимо, ваљда свако убеђен да је зезнуо оног другог?!
Kada nam se rodilo treće dete, poprilično godina nakon prva dva, lepo smo, kao što je red, otišli u naš Dom zdravlja da odradimo prvi kontrolni pregled. Dogovorili smo se da i nju vodi lekarka koja je od početka bila nadležna i za prethodno dvoje. Žena je korektno obavljala svoj posao, a nama nije trebalo ništa više od toga. Na prijavnom šalteru, sestra nas je pogledala kao da smo upravo pali s Marsa i uspela da promuca:
,,Ali, ta doktorka je već pet godina u penziji.''
Daklem...
Stigosmo sinoć u Firencu. Preko Ciriha.
Do Ciriha putovasmo s ministrom Milosavljevićem. Slobodanom, ne Tomicom. (A što nije leteo JAT-om, nego Swiss Airom? Pa još ministar trgovine. Nije patriotski, stvarno. Nema smisla. Totalno u suprotnosti s kampanjom "kupujmo domaće". Da sam neki faktor u vladi, ja bih to ispitala.)
Od Ciriha putovasmo bez prtljaga. I još ga nema. A meni cigare u koferu... Strahota. Ako do sutra ne stigne, osiromašiću od ovih europskih cena.
Na aerodromu nas je strpljivo (dok smo prijavljivali nedolazak prtljaga) čekao dr Elio
Gospođica Katarina Petrović je diplomirala na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu i već nekoliko godina uzalud traži posao kao inženjer prehrambene tehnologije. Zamolio sam nju i auditorijum da odgovore na pitanje "Zašto ĆUTIMO?"
U stvari, već dugo imam na umu da napišem par pričica o dobrim ljudima koje sam sretala silom (ne)prilika, primorana da šetkam po raznoraznim čekaonicama i ordinacijama. Nakupilo se tu podosta materijala, ali nikako da privolim sebe da sednem i uobličim ta iskustva u nešto što bi bilo čitljivo. Sve se nešto femkam, pa kao, ne umem, pa kao ne znam kako bih... A zapravo sve vreme grešim dušu o ljude o kojima je vredno pričati, jer rade svoj posao pošteno, profesionalno i čak, na momente, i daleko bolje i humanije nego što im to stroga pravila profesije određuju.
Na žalost, i ovog puta ću tu temu zaobići.