Bitno je da u ovoj teškoj situaciji (sic!) ne preovladaju neki tvrdokorni tradicionalisti uparloženi u svoje stereotipe i spreče da na scenu stupi nova misao koja vodi do zelene grane ... (1)
Moda za poneti, brza hrana koja se nosi u kesi i jede u hodu, muzika u hodu sa sluškama na ušima, brzi kursevi zarad sticanja nekih znanja odmah, digest knjige pa „Rat i mir“ na tri strane, sve to kao predlošci nastajanja nove civilizacije. U svetu već podosta odmakle. Ovde u Beogradu ima od toga, u nekim detaljima se i prednjači (ili preteruje a to se čini kad je skraćeno uverenje da je ok to što se čini) ne bi li se pokazalo da i tu pored ušća, ispod Pobednika živi jedno od od mesta gde se napredak generiše. Ipak, izgleda da urbanizam kasni, blokiran stereotipnim, naviknutim pravilima i metodama struke, nije uvek u stanju da spreči uticaj na gradsku sliku i priliku onih bržih koji su prihvatili stvari za poneti kao način mišljenja i delanja pa menjaju i vršljaju po urbanoj matrici koja preti da takođe postane medij za poneti.
Zamolili me drugari, pa evo, da vas pozovem - ako ste veceras raspolozeni za malo blues/jazz/rock standarda i ne mrzi vas da prosetate do "Bele Ladje" (ispod Brankovog mosta), mozete da im se pridruzite.
Oni se vabe "Moon Dance" i veceraske sviraju tamo.
Ulaz je "celih" 150 din.
Nadam se da cete se lepo provesti - ja, nazalost, ne postizavam, klinci, skola i tako to, ali delegirala sam Zmua.
Osećam kako mi noge slabe
a ruke to primaju previše
ravnodušno.
Postajem 5 sa 5
nepravilno isečen pravougaonik oko pupka.
Mrtva koža.
Duboka raširena zenica
koja upija očigledno
zavaljena na kauču
sa koga je nemoguće ustati.
Tu pored je noćni stolčić
sa čašom vode koju bih rado popio
ali sam lenj i naduvan do te mere
da ću je samo posmatrati neko vreme.
pretumbam sve stvari,
spopadnem ormane i credence,
opljačkam ostave i usput pojedem bombone,
isprevrćem džepove
a novčanika nigde.
o, Bože, kažem
o, Bože, uzmi me!
Građevinarstvo u Srbiji je u krizi.
Gradi se po neka malo veća kuća, uglavnom tržni centri, ponegde se završavaju zgrade započete ranije u vreme kad je bilo komotnije graditi, uglavnom su u toku sitne dogradnje i popravke i poneko krečenje a i divlja gradnja je utihnula ne zato što su zadovoljene potrebe u nastanjivanju već ti autentični neimari nemaju više ni za sekundarni materijal. I onda treba imati na umu da se radi o više desetina hiljada ljudi, delatnika i učesnika u gradnji koji su pogođeni posledicama krize a to su zidari, projektanti, opremaši, proizvođači materijala, naravno i investitori a ima ih još veoma mnogo u ovoj branši pa bi nabrajanje svih moglo izazvati depresiju kod čitaoca.