Naslov iz novosadskog Dnevnika od 22. novembra 1967. Logično, naslov se odnosi na događaj od prethodnog dana, a ja se tog dana sećam do neverovatnih detalja, iako sam imao (samo) osam godina. Nije ni čudo, tog dana sam imao najsnažniji osećaj prekognicije u životu.
Podseti me Jeremijina prica na desavanja u julu 2000...
Izvesni Pierre, rodjen kao klasicni Petar, skolski drug mog tada buduceg OcaPoZakonu je poslao pismo. Pierre zasluzuje poseban blog, ali ukratko, oduvek se lozio na Francusku, perfektno govorio jezik jos u osnovnoj skoli i onda otisao da igra fudbal za Toulouse. Tamo je upoznao jednu od zena svog zivota - Ann-Marie, I sa njom dobio 2 decaka - fenomenalnog Borisa I mutavog Nikolu. Prilika za pismo je bila Borisovo vencanje
Pre nekoliko nedelja, reka se čudno ponašala: niotkuda vetra, a uzvodno idu neki niski talasi... Da sam na moru, rekao bih 'mrtvo more', poslednji dah neke, u daljini prohujale oluje, ali ih ovde nisam umeo objasniti. Svejedno su moj kanu nosili uz reku.
S veslom u ruci, bio sam kod Ratnog ostrva. Sunce je bilo blago, miholjsko, ono na kome postajete pospani. Da li od sunca ili...
Pre desetak godina sam se negde u Africi truckao Landyjem 110 zemljanim putem koji kao da je utabavan ratrakom za sneg. Tokom vožnje sam primetio tragove oštećenja na prijateljevom Zeiss dvogledu i upitao ga za starost istog, na šta se on okrenuo ka supruzi da je upita: ‘Kad smo ono beše bili taoci u Etiopiji..?'
Nedavno sam nešto čitao o Zelenoj revoluciji nakon Drugog
Vozio sam vec skoro ceo dan. Kuma je sedela do mene i nadoknadjivali smo godine i godine propushtenih razgovora. Devojchice su nas zabavljale sa zadnjeg sedishta. Vesele i chavrljave, bilo im je izmedju sedam i devet godina, tri njih, svima prvi put da idu na more. Mislio sam kako je ovih zadnjih desetak godina bilo prokleto. Kad je meni bilo devet godina ja sam vec devet puta bio na moru. Verovatno i vishe od devet puta.
Nije lako kada roditej zna da je njegovo detinjstvo bilo jednostavnije i lepshe nego ono shto je ponudio svojoj deci. U nashem sluchaju, cela generacija
KAKO „OTISAK“ PRAVI OTISKE NA DUŠAMA PUTNIKA...
otvoreno pismo „Otisku“, a i „Lasti“, na odabiru ovako finog partnera
Potovao sam (a bolje da nisam!), noću, 1. na 2. juli (kolovoza) ove godine, autobusom prevoznika OTISAK, Split, na liniji: Split – Beograd.
Umirujući sebe, da valjda neće grom dva puta za redom u isto mesto, ipak sam ne bas sa malom zebnjom ušao u taj autobus... te večeri u Splitu... Nije važno bilo
Jednog vrelog i prašnjavog tropskog popodneva moj kubanski poznanik (recimo da se zove Hugo, imena ponekad pomažu da priča lakše teče) i ja prolazili smo kolima kroz Marianao, čija je 114. ulica, glavna saobraćajnica koja zapadni deo Havane povezuje sa aerodromom, još uvek bila sveže okrečena za Samit nesvrstanih, tog u svetu zaboravljenog i marginalizovanog pokreta koji još uvek zauzima vrlo važno mesto u kubanskoj spoljnoj politici. 114. ulica podsećala je na pozorišne kulise. Pošto su tuda prolazile gotovo sve delegacije Samita, sve oronule kuće u njoj sveže su okrečene u živopisne boje - zelene, žute, plave, sve zamislive. Naravno, čim se sa glavne ulice skrene, decenijama stari i ofucani, nekada beli malter, odvaljuje se sa onoga što je ostalo od zidova. I tu, ipak, ljudi stanuju.