najpre da Vam se kao gradjanin Srbije i kao novinar zahvalim što je Vaš prioritet, kao visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbednost, upravo Zapadni Balkan, odmah nakon pitanja evropske bezbednosti i odbrane.
Motivi ovog otvorenog pisma nisu ni politički, ni ideološki,
Naravno, država to ne čini koristeći birokratske zavrzlame da izbegne rušenje po naredbi koju su napisale i izdale njene institucije a sve da bi zaštitile interes nekih koji su joj bliski po lukrativnoj osetljivosti. Pored ministarstava i opštine i policije od kojih se čuje po koja nejasna reč o svemu tome iskazao se i predsednik države začuđen zašto se baš oko te divlje gradnje na Kopaoniku diže tolika galama kad ovde u Srbiji ima nekih milion i još više takvih objekata, ali dobro, pokazaće on da se i to može urediti i da će sve biti po zakonu ali ne reče kada i kako.
Prvi koraci pregaoca koji su gradili staništa na prapočetku Arhitekture i model po kome je nastajala nije izbrisan netragom posle svih promena epoha koje su prohujale i tokom kojih je stvoreno bezbroj gradova i u njima zdanja sa namenom svih vrsta, malih i velikih za stanovanje plebsa i prinčeva, kasarni, katedrala, elitnih naselja, parkova i svega onog što zatekosmo a nastavlja se i dalje. Arhitektura je stvarana podnoseći i noseći se sa raznim ograničenjima, uvek i sasvim u skladu sa tekućim vremenom i tada važećim uzusima. Išla je svojim iznuđenim tokom, usmerena od početka da služi pre svega potrebama i volji vladalaca, kasnije i vlasnika kapitala, trajala je prihvatajući od njih nalog koji je podrazumevao ne samo ravila već i formu i lik. Bilo je povremeno usled povećanog dotoka adrenalina kod nekih graditelja događanja gde je delo skliznulo van uobičajenog klišea, arhitekta je tragajući za novim izrazom koji je zahtevan ili dopušten od naručioca činio neke korake u sasvim nove prostore projektujući putem novogovora formu do tada neviđenu i tako se stvarao arhitektonski događaj koji je beležio uglavnom početak koračanja novom stazom ili penjanje stepenicama, posle su kazali da su to bili trenutci uspona, rušenja barijera i prodora u nove prostore mišljenja i umetnosti građenja.
Primer su, da se podseti od pre neku godinu, platani na Bulevaru kralja Aleksandra, posečeni i zamenjeni stabljičicama sa atestom gde je latinsko ime odgovaralo izvornoj biljci, mada se to nije moglo uočiti gledanjem. Bilo je otpora i negodovanja stručne i laičke javnosti, građani su protestvovali zbog bitne promene ambijenta Bulevara a onda je prilježnim delanjem medija narod ubeđen da su stabljičice super i da Bulevar sada divno izgleda i da je stariji i lepši a ima i gde da se parkira. Dakle, građani podlegoše manipulaciji gradskih dužnosnika, možda i nisu promenili mišljenje ali pristajanje na novi lik Bulevara im je, nažalost, bilo jednostavnije rešenje.
Ništa novo na kugli zemaljskoj.
Malo zavisti, malo mržnje,malo sujete.
Puna usta nepravde.
Zlo fašizma pobeđeno je u jednom času i taj čas zaista treba slaviti, obeležavati.
Ali u Srbiji baš i nema mesta potpunom slavlju, jer tog časa nastaje nova nesreća, koja se samo krije iza one prethodne nesreće. Komunisti nisu bili antifašisti, već samo komunisti, kojima je demagogija o antifašizmu bila dobrodošla da učvrste svoju poziciju u javnosti, odnosno da izvedu društveni prevrat, što im je bio jedini cilj, u ratu i nakon njega. Za taj cilj su komunisti bili spremni na sve, u šta su pored ostalog uključeni saradnja sa fašistima, prizivanje i radosno dočekivanje rata u kome strada preko milion i po žrtava samo dve decenije nakon biloškog sakaćenja srpske nacije u Prvom ratu, zatim desetine hiljada pobijenih građana po okončanju samog rata ...