ili Kako je dopisnim putem bolesno dete osuđeno na smrt.
Anastasija Trajković ima devet godina i tumor koji joj je pojeo dobar deo lica, i koji brzo i neumoljivo putuje ka njenom mozgu. Ne bude li zaustavljen, ovo dete će umreti. Jedina Anastasijina prilika da preživi je da pod hitno bude poslana u inostranstvo, na fokusirano zračenje tumora, tretman koji uspeva kod 97% odsto dece koja su mu podvrgnuta. Problem je u tome što to košta, njeni roditelji naravno da nemaju tih para. Još veći problem je što više nema ni vremena da im se pomogne, svako skupljanje novca od samilosnih građana bi bilo uzaludno trošenje Anastasijinih sve manjih šansi da preživi.
Najveći problem u ovoj priči je država, u obliku organa koji se zove RFZO. Naime, Prvostepena komisija RFZO je odbila da pošalje Anastasiju na lečenje u inostranstvo. I to uprkos tome da joj njen pravilnik nalaže drugačije. I uprkos tome da su lekari sa Instituta za majku i dete u Beogradu, potpomognuti znanjem stranog stručnjaka, dali jasno i napismeno mišljenje da Anastazija ne može biti izlečena u Srbiji, jedina prilika da preživi je inostranstvo: “Mišljenja smo da devojčicu treba uputiti u nadležni centar za hordome, tj. savetuje se protonsko zračenje radi redukcije tumora i procesa koji se dalje širi”.
U četvrtak Anastasija izlazi pred Drugostepenu komisiju RFZO. Bude li je i ova komisija odbila, Anastasija, dete staro devet godina će umreti. Ako neko ovo pisanje smatra pritiskom na Drugostepenu komisiju, neka to slobodno smatra i dalje. Očito je da RFZO bez pritiska javnosti svoj posao neće raditi, niti će se mnogo potrisati zbog toga što to neku decu života košta.
gost autor: Boban Stojanović
Poštovani gospodine Krstiću,
Najpre, smatram da je komentar o nepoznavanju sasvim na mestu. Nažalost, opšta situacija u državi otežava vidljivost gej osoba u našem okruženju.
Prošle nedelje sam doživela vrlo neprijatno iznenađenje na beogradskom moru - Adi Ciganliji, najvećem i najposećenijem gradskom kupalištu. Usred sezone, na regularnoj plaži makiške obale, kada sam u 7 pm htela da se «bacim» još jednom u vodu, istuširam se, malo iskuliram pa oko 21 h krenem kući, kao i obično - biciklom, desila se opšta pometnja. Spasioci su se rastrčali po plaži, smrknutih lica, sa pištaljkama i voki-toki aparatima, urlajući i praveći hajku na nedužne kupače, terajući ih iz vode, jer posle uvođenja novih bezbedenosnih mera, na Adi je zabranjeno kupanje od 19 h do 10 ujutru, kao i preplivavanje jezera.
Švajcarska je zemlja čuvena ne samo po bankovnoj tajni, Davosu, Hajdi, siru i čokoladi, nego i po čestim referendumima, na kojima se odlučuje da li neka od takozvanih inicijativa ima da bude prihvaćena ili odbijena u parlamentu. Vest je obišla svet: na poslednjem referendumu prihvaćena je inicijativa koja se založila za zabranu dalje izgradnje minareta u ovoj zemlji.
Ne, stvari nisu crno-bele, ma koliko prizivale slatko likovanje svih otvorenih i prikrivenih mrzitelja islama, ili zgražanje pobornika ljudskih prava i verske tolerancije. Švajcarska je zgranuta više od svih posmatrača šamarom koji je dobila od - sebe same.
Još koliko dan pred referendum procenjivano je da će protiv ove nečasne inicijative, koju je pokrenula Švajcarska narodnjačka partija (SVP), glasati najmanje 60 odsto glasača. Dogodilo se suprotno - 57 odsto ih je glasalo za zabranu.
Ljudima je bilo dosta. Niko više nije razmišljao o svom životu. DOKLE VIŠE!
Rumunija, pre dvadeset godina. Rečima jednog aktivnog posmatrača
Dragi dr Stanojeviću,
Mnogo mi je žao što sam propustila vašu prezentaciju na sastanku koji je u Institutu Batut održan 27.11.2008. godine, ali sva sreća te postoji audio-zapis, pa sam naknadno ipak uspela čuti o čemu ste govorili. Nesreća je samo što se audio-zapis poziva na slajdove iz vaše power-point prezentacije, koju nemamo, pa bih htela da vas zamolim da mi istu dostavite, ako je ikako moguće, na adresu: kengurica@majkahrabrost.com.
Dođem ja danas na sastanak Posebne radne grupe BF+ na Batutu, i zateknem prof. dr Stanojevića kako sedi i čita "Politiku", strana 7.
Brzinom munje isučem i ja svoju "Politiku", strana 7. (Da i ja delujem mudro i obavešteno.)
Priđem čoveku, pitam:
"Dr Stanojeviću, da li bismo mogli da porazgovaramo?"
"S vama ne razgovaram dok mi se ne izvinite! Otkuda vama uopšte ideja da je muž Jelene Karleuše bio u operacionoj sali?"
"Piše u novinama. A šta, nije bio?"
"Nije bio."
"A tetka?"
"Otac nije bio."
"A tetka?"
"Otac nije bio."
"A tetka?"
Danas je trebalo da bude taj svečani dan u kome će Posebna radna grupa za Bejbi frendli (PRG BF) usvojiti izveštaj eksternih evaluatorki, izveštaj koji crno-na-belo i zvanično potvrđuje sve na šta se GI "Majka Hrabrost" u porodilištima Srbije žali. Trebalo je, avaj, ali nije. Sastanak je otkazan zbog - nedostatka kvoruma.
Naravno, svi članovi PRG BF koji su imenovani iz nevladinih organizacija su se uredno pojavili, treba li to uopšte
Primetio sam, g. gradonačelniče, da u Beogradu ima sve manje vrabaca. U stvari, da ih gotovo uopšte više i nema. Šta je tome uzrok, ne znam. Da li su u pitanju oštre zime, vrela leta, ili nešto treće, pitanje je na koje će neko stručan znati odgovor, ali ja samo, sa ne malom setom, primećujem da ih nema.
Vrabac je, inače, jedan od simbola Beograda. To čak i u Wikipediji piše. Siguran sam, svoje važno mesto ima u ekosistemu. Međutim, ono što je možda i važnije, vrapci važno mesto imaju u emotivnom sistemu svakog Beograđanina, zbog toga, apelujem da se nešto oko ovog problema preduzme.