Postoji li okupacija jedne države vojnom silom, nad drugom državom ili delom njene teritorije, a bez ispaljenog metka i bez žrtava? Naravno da postoji, ali samo u teoriji. Suština vojne misli jednog poznatog i vrlo starog kineskog teoretičara jeste primena «čiste moći», tako da se neprijatelj potčini bez borbe, «da se ne pokreće mehanika», kako je taj pre 25 vekova pisao i govorio. U praksi takvi slučajevi su retki, ako ih uopšte ima. Tako, recimo, a primer je do bola svima nama poznat, da bi okupirli, a zatim i otcepili Kosovo i Metohiju od Srbije,19 zemlja članica NATO su ne samo pokrenuli, već i primenili silnu "mehaniku". Do danas je ostala vojna tajna koliko je NATO avijacija imala borbenih letova nad SRJ i koliko je raketa i kasetnih bombi sa osiromašenim uranijom ispalila da bi slomila otpor jedne slabašne evropske državice i njene vojske. Broj civilnih i nedužnih žrtava, kako diljem Srbije, tako i Kosova, također je ostao nepoznat. Eto tako su to radile države stare demokratije i njihovi liberalni predsednici Toni Bler i Bili Klinton. Naravno, ni njihove verne saveznike ne treba zaboraviti.
Međutim, kad današnja Rusija i njen predsednik Putin, napadaju i okupiraju, oni to rade primenom "čiste moći", bez žrtava i bez ispaljenog metka.
‘Blow, blow, thou winter wind
Thou art not so unkind,
As man's ingratitude.'
William Shakespeare
Čitam sad, pre neki dan neko je smislio da se višak CO2 može lepo čuvati ispod zemlje u nekim kontejnerima, i tako oslobodi nas koji živimo iznad zemlje tog famoznog viška! Koja ideja, a? Ispada kao kad moja ćerka sprema svoju sobu: na prvi pogled sve je čisto i lepo sredjeno, a ona nagurala sve ispod kreveta. Naravno da je ovo šala, mislim onaj deo oko čuvanja CO2 ispod zemlje. Onaj deo oko moje ćerke je 100% tačan. U njenu odbranu, ona ima
.. ili, kako je sve lakse nego mucnuti sopstvenom glavom, makar i pogresno...
Evo, ima vec neko vreme, a bogami i duze, svi pljuju po kapitalizmu. Drvlje i kamenje na liberalnu ekonomiju, slobodno trziste, demokratiju, ljudska prava, istoriju, geografiju... Smetaju nam ujedinjene nacije, evropska unija, smejemo se pokretu nesvrstanih, preziremo arapsku ligu, gnusamo se cionisticke zavere u srcu Vatikana. Srcu su nam prirasle kvazi-revolucionarne-kvazi-intelektualne 'mislece' novokomponovane (i po koja starogradska) opoziciono-principijelne gromade koje redovno i nadasve konzistentno na sve te opasnosti modernog sveta ukazuju jos od svojih profesorsko-akademsko-lingvistickih dana.
Pre nešto manje od 3 meseca NASA je objavila otkriće planetarnog sistema TRAPPIST 1, u sazvežđu Vodolije, na rastojanju od oko 39 svetlosnih godina od nas. Zvezda je približno veličine našeg Jupitera, dakle ne preterano velika. Ova vest je posebno uzbudljiva jer se radi o sedam planeta koje se nalaze na takvim rastojanjima od matične zvezde da je na njima, barem u principu, moguć razvoj života.
ili
- kako se stvari menjaju kad poveruješ u očigledno -
Muhammad Yunus je svetski poznat i svetski uticajan dobitnik Nobela za mir 2006., poreklom iz Bangladeša, obrazovanjem ekonomista, karijerom profesor u USA i - naravno, kreator "društvenog preduzetništva" i "banke za siromašne" (GrameenBank).
Sedamdesetih godina prošlog veka vratio se u Bangladeš i (po sopstvenim rečima) jednog je dana pomislio kako sav taj njegov profesorski rad, sve ono što radi - nekako nije dovoljno, nekako NE RADI ta slika koju sobom nosi i kojom obrazuje druge, sva ta ekonomska pravila, zakoni i teorije, sve to na čega bi svet trebalo da RADI, kao da ima "nekakvu grešku" i on mora da vidi GDE to sve ima "nekakvu grešku", da bi zaista sa uverenjima i ubeđenjima mogao da nastavi da - predaje, istražuje, uči druge, prenosi i širi znanja.
I - otišao je iz učionice u malo selo, nedaleko od univerzitetskog kampusa, da proveri - da li je u pravu, da li može drugačije nego što tadašnja ekonomska teorija tvrdi da je jedino moguće.
I - bio je u pravu. Moguće je. Samo treba poverovati u - očigledno i uključiti mozak.
Njegovo rešenje dobilo je ime i RADI, kako u Bangladešu, tako i u desetinama zemalja širom sveta u kojima se utemeljilo za poslednjih tridesetak godina. Rešenje se zove "društveno preduzetništvo" i "banka za siromašne".
Olimpijske igre 2008. postale su svetska tema ovog proleća, mnogo pre zvaničnog letnjeg, svečanog otvaranja u Pekingu.
I, nažalost, nisu tema zbog najava izuzetnih sportskih rezultata ili najave velelepnosti objekata grada domaćina (mada je i o tome bilo zapanjujućih vesti), već zbog političkih protesta i napada na olimpijsku baklju i sportiste koji je nose. Izuzetne sportiste, po pravilu, sportske legende ili one od kojih se i u Pekingu očekuju neverovatni rezultati.
Od istorijskih početaka, Igre su u našim, modernim vremenima, prerasle u pokret i sasvim sigurno - jedan od najznačajnijih planetarnih događaja koji, jednom u četiri godine, zaokupi celokupnu svetsku pažnju takmičenjima sportista u raznim disciplinama.
Svetlo olimpijske baklje simbolično obilazi svet u olimpijskoj godini, ritualno se i ceremonijalno pali na početku tog puta kojim "olimpijski plamen" pronose sportisti od grada do grada, s kontinenta na kontinent, da bi najsvečaniji deo ceremonije otvaranja bilo paljenje baklje na stadionu i njeno gašenje pri zatvaranju Igara.
Simbolično - svetlo te baklje označava da Igre traju, nekada je značilo da i ratovi prestaju i da se pod njenim svetlom sportisti takmiče, nadmeću ko će sve više, brže, bolje....
Ovih dana će naša civilizacija da postigne jedan zanimljiv rekord: broj stanovnika na planeti će da premaši cifru od 7 milijardi. Ljudi koji se ozbiljno bave demografijom i priraštajem stanovništva kažu da će to da se desi u periodu izmedju oktobra ove i marta sledeće godine, ali je trenutno popularno da se za tačan datum uzima 31. oktobar 2011., na dan Veštica, za nekoliko dana od danas. Tada će nas biti sedam milijardi.
Evo ovog današnjeg, koji nam govori ono što se pravimo da nismo znali. Prevod nije najbolji, ali poslužiće onima kojima Engleski nije baš na srcu:
... što nam ne može biti više blisko nego što jeste - loš opis reči „kvalija", načina na koji neopipljive stvari postoje za nas, ali ne na nivou kolektivne svesti nego pojedinačne. Recimo bol, crveno, sreća, grčka kriza.
Dobro, grčka kriza možda ne bi trebala tu da se smesti, ali mi, u gramzivosti za brzim kvalitetom nebitne dubine, lakše „operišemo" ako je tu stavimo.
Ima dosta blogova i ja se guram među društvo kraćim prilogom pošto tamo, na tim drugim blogovima, mogu samo da preletim preko komentara pošto nemam dovoljno vremena za pažljivije čitanje:
• Grafikoni i tabele su ušli u populano blogovanje! Ispravno, i pozdravljam! Nije grčka kriza nešto preterano specifična. Evo TABEL'CE!