Sa veseljem i radošću vam predstavljam svoju drugaricu Jasminu Stijović, pesmama koje sam odabrah iz njene knjige LJUDIMA ISTOČNOG NEBA.
Juče zajedno besmo u KCB na promociji TISE, časopisa za književnost i umetnost iz Bečeja, u kojem se našao i moj tekst GENOCIDAN NAROD koji je inspirisala baš ona, Jasmina. Zateče se tu i AlexDunja pa posle uz kafu kod Ruskog Cara, iznedri se predlog koji evo sprovodim u delo.
Neprospavana noc uoci odlaska u Hong Kong zbog kise koja je bubnjala po limenoj nadstresnici mog balkona, kao u kakvom raspomamljenom ratnickom (apokalipticnom?) pozivu
Ako naša percepcija oblikuje naš svet ili naša individualna tumačenja osnovne realnosti koja se odvija u ovoj biosferi stvaraju našu subjektivnu sliku o svetu, moramo da shvatimo da smo kulturno i društveno uslovljeni da stereotipno klasifikujemo ostale grupe Zemljana. Ukoliko prihvatimo da je planeta na kojoj živimo jedan živi organizam i da smo mi istinske ćelije u tom organizmu, bićemo u stanju da se prema svim živim bićima na ovoj planeti odnosimo sa empatijom.
Ne želim da sugerišem da razni grupni načini razmišljanja i sistemi verovanja nisu bez osnova i da su u
Riots in England - one view
Photo: Lewis Whyld/PA/AP
Queen has a verse in their famous song "We are the Champions" that usually doesn't catch the ears of those listening: "No time for losers"
Recent events in big cities in England have me wondering if the losers have finally decided to take things into their own hands and make their "own time"?
Dorćolski kej
Budim se jutros, otupljenog uma, promajne glave, s nekom od onih melodija koje vam se bez pitanja i dozvole usele u praznu glavu, pa samo čekaju da počnu da ječe. Ide ovako nekako „...ne krivim / oženjen sam, kao momak živim / rke-koke rke-koke / gore-dole gore-dole / levo-desno levo-desno / je l’ možemo posle da popravimo, grešio sam?“ pitao je nesuđeni a smrznutii pevač (ako si kod „levo / desno“ grešio, šta li bi bilo sa Lili Marlen, pitam se u prolazu), samo u beloj košulji, normalno utopljenog kamermana na mostiću splava na koji sam sišao da potražim crnogrlog morskog gnjurca, pa ga po treći put za redom promašio. Gnjurca, šlager-pevača sam baš i mogao.
Dva interesantna događaja koji su oglašena u svetskim medijima su privukli (moju) pažnju ovih dana. Verujem da mogu biti interesantni za čitaoce bloga.
1. Potraga za poreklom univerzuma
IBM i ASTRON su u potrazi za naučnicima koji bi da učestvuju u onome što je opisano kao najveći svetski izazov u području obrade velikih količina podataka (engl. Big Data, ne znam da li postoji adekvatniji predlog na naš jezik). Istražuje se poreklo univerzuma.1500 km duž puteva Gudžarata ili deset dana s dvogledom od svitanja do zalaska Sunca... Zamor (ljudskog) materijala se s kilometrima i nespavanjem polako taloži, tragovi dvogleda oko očiju sve su izraženiji (naivni bi to nazvali podočnjacima, ali šta ćemo s nadočnjacima?), no, i lista ptica sve je duža. Decembarsko popodne u Dasadi zatiče nas kako sasvim pristojnim asfaltom, između pšeničnih polja i mimo kamiljih zaprega, džipsijem grabimo ka severoistoku. Cilj za danas: kritično ugroženi vivak balegar Vanellus gregarius. Kritično ugrožen je najviša kategorija na međunarodnoj Crvenoj listi, i ako želite da vidite neku od tih vrsta, bolje je da požurite.
Središnja, glavna ulica Madrida ove godine slavi stogodišnjicu. Prostire se od Kale de Alkala na istoku, samo par stotina od Prado muzeja, pa do Placa Espanja na zapadu i deli Madrid na severozapadnu Malasanju i istočnu Čueka. Centralna je gradska arterija, svojevrsan izlog grada, sastajalište i promenada, centar poslovnog života, ali takođe i stecište putnika, hipika, prostitutki ili jednostavno prolaznika sa jednog na drugi kraj grada.
Ceo vek Velika ulica odiše istim živim ritmom i provlači posetioce baš kao i njujorška Peta avenija ili Brodvej, londonski Konvent garden, pariska Jelisejska polja ili rimska Via Vitorio Veneto. Mada samo kilometar ipo dugačka, Velika ulica je najpozatija ulica u gradu, pista kojom su šetali i danas šetaju slavne ličnosti i pravi magnet za posetioce. U ovu ulicu i kvartove koji je povezuju hrle svi koji žele da osete ritam Madrida, popiju kafu u nekom od kafića, pogledaju dobru predstavu, film ili koncert, kupe knjigu, muzički ili disk sa filmom ili nešto u luksuznim prodavnicama i budu obasjani svetlima velegrada. I to sve u velelepnim i monumentalnim zgradama koje su projektovali najpoznatije španske arhitekte prve polovine prošlog veka.
Foto: Boris Bajčetić
Počelo je slučajno, na internetu. Nabasao sam na Dejvidov blog o ptičarenju s Tornja 42 i ideja mi se svidela. Ptice se obično posmatraju iz žablje perspektive, dok one na nas gledaju odozgo, a ponekad rade i više od pukog gledanja. Dejvid Lindou, a.k.a. The Urban Birder, je poželeo da bude na ravnoj nozi i da ih gleda iz ptičje perspektive. Otuda ideja visokih zgrada, a najveće šanse da se odatle šta i vidi jesu tokom seobe ptica. Toranj 42 je isto toliko spratova visoka kula koja dominira pejsažom Londona. A u meni je počela da tinja ideja da to isto uradimo i u Beogradu: potreban je minimum dobre volje, ne košta ništa i može biti zabavno.