Moj saputnik ISAIJA, koga vam spomenuh pre nekoliko nedelja, nekako je uspeo da se otme i sada vas, dragi moji, ceka u zasedi, izmedju dve korice mog novog romana. Uzivajte, ali se ponekad i osvrnite. Svuda taj stigne...
(...) - Ах, да, родбина! - узвикно је говорник на сахранама Исаија Ускоковић, ударивши десном
Jedna od najneispričanijih priča sa Bliskog istoka je priča o 4,5 miliona ljudi koji su zbog okupacije Iraka i sektaštkog nasilja koje je usledilo bili primorani da napuste svoje domove. Dva i po miliona unutar Iraka i dva miliona u susednim zemljama, najviše u Jordanu i Siriji.
Svi će sada šiljiti tastature i ispirati usta ovogodišnjim izborom za Nobelovu nagradu za mir. Ja ću biti izuzetno kratak. Ta nagrada je postala cirkus odavno, a osim časnih izuzetaka (Martin Luter King mi jedino onako spontano pada na pamet) i onima kojima se desila, a da su luk jeli i mirisali na lokalnom nivou (recimo Širin Ebadi), spisak laureata iste je "ko je ko" među belosvetskim bitangama.
Mislim da je istorija važna. To mislim zato što mislim da je važno da znamo što više možemo da znamo, ne kao pojedinci već kao čovečanstvo. I na primeru istorije podrazumevam da je važno da znamo svaki detalj koji možemo da znamo. Istorijom se naročito rado manipulisalo od XIX veka u svrhe raznih imperijalizama, pa i danas traje ta borba da se raščisti što jeste i što nije bilo.
1. Ona sutra ne radi - a ja radim.
Malkice sam ljubomorna, al me je obradovala svojim tekstom : dusanovaiivanovamama
2. Sećate li se onog vica: 'Ali tata, daleko je Australija!' . 'Ćuti sine i plivaj.'
Čudesna peščana oluja u Sidneju: j.bre
3. Gde počinje umetnost a završava politika?
Ili
Friends of the Earth International je organizacija o kojoj sigurno znate bar po nešto. Neću da vas davim istorijom. Samo bi htela da vam kažem da dok sam ja letos šetala Evropom desilo se nešto bitno. O tome ću sad...
Ljudi iz Nigerije i Shell kompanija.
Juna meseca nakon 14 godina naftni gigant Royal Dutch Shell je bio primoran da plati 15.5 miliona dolara.
Kao što često kažem ono što nazivamo ličnom pričom mnogo lakše dopire do naše ljudskosti. Prosto je jezivo koliko je mali taj broj ličnih priča iz rata koji do nas dopire mahom u obliku izveštaja o broju mrtvih (o "klasifikaciji" tih žrtava da ne govorim). Novinar, autor knjiga i dokumentarista Norman Solomon se ove nedelje vratio iz Avganistana. Uz njegovu dozvolu objavljujem prevod jedne lične priče.
Znate li taj citat? Ja se od njega naježim. Tihom objašnjavaju da bi neko ionako spasio most da to nije pokušao on. Jeseni 1998. godine bilo mi je žao mene, kao načitanog, mladog, pametnog, talentovanog i to, da poginem, a još više mojih papira, dokaza, blaga, u sobi i na tavanu, kao, kad bi nešto palo na njih, pa izgoreli. Do prve bombe koja je zaista pala na Srbiju više mi ničega nije bilo žao. Do tad sam već bio nepopravljivi optimista kakav sam ostao i do danas.
A u međuvremenu sam čitao još.