Kome god je svejedno što je Srbija ostala bez Kosova taj nema srca, ali ko god misli da će ga vratiti nema pameti. Pošto je izgubljeno ono što se nije znalo sačuvati , krajnje je vreme da se sačuva ono što još nije izgubljeno. To je moguće samo u neposrednim pregovorima Beograda i Prištine i dobro je što se oni najavljuju, a još bolje što iza njih stoji EU i UN i još bolje što je Srbija napustila politiku konfrontacije sa EU i nastupila sa onom zajedničkom rezolucijom. O štetnosti inaćenja sa Evropom pisao sam još u januaru 2008., a o EULEX- u oktobru iste godine. .).
Konačno se shvatilo da kosovsko pitanje mora da se rešava kao srpsko-albansko i evropsko,a ne rusko-američko. Prema tome treba biti optimista pa i u problemu videti priliku, a ne samo probleme u svakoj prilici.
Bez obzira šta ko mislio, sviđalo mu se ili ne, ali odluka predsednika Tadića da nađe zajednički stav sa EU je hrabra, mudra i pametna a bilo bi još pametnije da je to bilo ranije.
Dobro je što se shvatilo da bi najveći gubitak, veći čak i od gubitka Kosova, bio ako Srbija u borbi protiv nezavisnosti Kosova , žrtvuje sopstvenu nezavisnost, svoj evrposki put i svoju poziciju u regionu.
Imam li ja to sreću što živim u Srbiji?
U vremenima kao što su ova (krizna, dakako) skoro da je univerzallni savet kako preživeti sledeći: "Setite se nekih svojih veština koje ste kroz život naučili, prikupite znanja razbacana po sećanju, pa to pokušajte što bolje da prodate". Kupaca se nađe uvek. Računa se valjda da je čovek individua, da je svaka individua katrakteristična po sebi, pa tako niko neće ponuditi "isti proizvod na tržištu“ - dakle, uspeh je zagarantovan. Moj "proizvod" je za sada internet začinjen još ponečim "za podučiti".
Odavno ne slušam domaće medije onolikoj meri kako sam to radio nekada. Internet, pa onda mi lepše da slušam nešto što je nedostupnije. Govorim o radiju, kao svojoj prvoj ljubavi.
U Hrvatskoj što-šta aktuelno, a cele godine se priča o turizmu: I mislim da cela Hrvartska i živi za turizam. Znate kako to biva, radio stanice u turističkim mestima emituju samo ili gotovo samo opuštajuću muziku, voditelji i voditeljke su im vedro raspoloženi. To sam video i u nekim mestima u Srbiji gde očekuju turiste i od turista žive. Čak i zagrebačke radio stanice, dakle grad koji
i meni je muka da slušam o leševima o prebrojavanju i regrutaciji mrtvih. muka mi je od priča o grobnicama, hladnjačama, jamama, srpskim ubicama, albanskim ubicama, muka mi je od onih živih koji dopisuju cifre, od lažnih imena, od žrtava koje se šetaju po evropi dok im majke plaču na grobovima u bosni. muka mi je od raznoraznih udruženja koja se bave lovom na što veći broj mrtvi glava, nema veze čijih, muka mi je od priče o dnk i koji mrtvac je srbin a koji šiptar i koji bošnjak i kako to utvrditi ako je mrtvac recimo bio iz nekakvog jeretičkog mešovitog braka... naježim se
Помислих да ово напишем као коментар на неком од геополитичких блогова који су отворени ових дана, али пошто ценим да ће их бити све више, рекох себи: што да то лепо не запишем овде код себе?
Ситуација која настаје је почетак хладног рата. Иако однос снага није ни приближан односу снага из првог, трендови иду у том правцу. Да
Prvi deo 1939. prošao je u procesu u kome su Rada i Bane postali BANEIRADA. Stalno zajedno, gospodja-Olga je, uz karakteristično krivljenje usta, za to govorila vuku se k’o svinjska creva, uvideli su i da im koncentracija opada kad uče svako kod svoje kuće pa su do naučne istine stizali u Radinom stanu. Banetova majka je na to samo prevrtala očima i proganjala sina ključnim pitanjem malogradjanske svesti, šta će svet da kaže? Radina majka nije imala pojma o celom tom aranžmanu pa i nije imala neko mišljenje a sestra joj, Nada,