Ovo je blog načelno o grejanju stambenih prostorija u okviru novonastale situacije u kojoj svako gleda da nađe neki rezervni izvor toplote kad zagudi zima, ako ovo sa snabdevanjem gasom iz bratske Rusije nekim čudom nedajbože pandrkne. Zamislio sam da kolege sa više iskustva u ovoj oblasti podele neke cake i tako pomognu kolegama sa manje iskustva da ovi lakše izbegnu neke početničke zajebe.

O kreki i smederevcu ne bih,

 

 Ovde niko ne spava: držimo palčeve!

Link  <<< ovo je link!

 a i pidžama parti je organizovana u komšiluku.

Pored Vail Resorts-a, u Koloradu se moze skijati u jos krs bozji oblasti: duz autoputa I-70 nalaze se Copper Mountan i Loveland, zatim severno od sedamdesetice su Steamboat Springs i Winter Park, a juzno je svima poznati mondenski Aspen, uz Snowmass i Crested Butte. U centralnom masivu Stenovitih planina nalazi se dosta termalnih izvora koji su otvoreni

Neradni je dan, povodom Dana Nezavisnosti, 4. Jula, koji ove godine pada u subotu.
Ocigledno, ni Ameri nisu preterano gadljivi na placene slobodne dane u vidu drzavnih praznika.

Nije da je sad to mnogo bitno, ali za one mladje medju nama, koji su mozda bili zauzeti samoodbranom od poslovicno surovih nastavnica istorije, 4. jul je pored Dana Zahvalnosti najvazniji praznik u Sjedinjenim Americkim Drzavama.

Lepa reč, ne znam zašto mi pada napamet u poslednje vreme, ali nema ni veze.

Otvaram blog za koju god temu, tamo kod Zili smo ga zapušili, srećom je zatvoreno, pa da pređemo u moju kafanu.

Poruka na margini (Budimac™), drugu Omegi, pošto vidim da se raznežio tamo na kraju bloga, kad je napokon shvatio da je preterao: druže, ako te opet banuju (a neće), kod mene možeš uvek da gostuješ, makar i namazan ivermektinom i palmotićevom kremom.

Koju sliku da stavim? 

There are bold climbers and there are old climbers, but there are no old bold climbers.

 

Na Pikes Peak smo krenuli manjevise kako je planirano, oko 4 sata ujutro, iz Boldera. Zgrada nam utonula u pretpraznicni san, jedino Uske jos dugo mrnjauce za nama, kao da smo ga zauvek ostavili.

Nakon dva sata voznje jos uvek pustim medjudrzavnim autoputem

Dakle, još jedan u seriji lakih blogova na važne životne teme, kao što je u ovom slučaju naš najveći nacionalni praznik, 4. jul, Dan Nezavisnosti.

 

 

 Guest on the blog today: my wife, Rebecca.

I hit the summit of Denali, aka Mt. McKinley (though all climbers and most of the rest of the world outside the borders of the USA call it Denali) on June 12th, 2007. It was warmer up there than I expected; one of the warmest summit days on record actually: 0 °F (-20 C). In fact, I'd experienced much colder already on lower parts of the mountains. This was my second attempt: in 2003, I had attempted to climb Denali and failed. Thoughts of how I could have made it, how I should have made it, how I would have to try again haunted me from the time I returned to Seattle in June 2003 until the time I made my next attempt in May 2007. It's a terrible thing to have an enormous mountain lurking over your shoulder, so when the chance came to make another attempt, I took it.

To jest ponovo može da se putuje, juhu!!! 

Hvala svim borcima protiv kovida, lekarima, fajzerima i modernama, vakcinisanima i kolegama koje su uredno nosile maske kad je trebalo da se nose i nisu se pravili pametni.