Da, definitivno jesam covek koji bezi od onoga sto je opsteprihvaceno, od takozvanih bestselera…ali i tu postoje izuzeci. Hornbi je definitivno jedan od njih. Tim covekom sam opcinjen, jos od High Fidelity. Od tada gutam sve sto je napisao, ima tu i slabijih dela…ali ta jednostavnost izrazavanja, taj talenat za docaravanje kompleksnosti obicnih zivota…meni je to
Ne volim ruske klasike. Dosadni su. I povrh svega neiskreni. Ako tome dodamo da spadaju u obaveznu lektiru, nekako mi odbojnost postane jos jaca. Oprostite gospodo ruski klasici, ali jedan Goran ne ceni vase tekstove…
Andric mi je plitak. Mislim, kapa dole, covek je Nobelovac, ko sam ja da mu sudim? Ali, pisao je za narod, za raju. Svima razumljivim stilom,
Otvori oci. Pruzi ruke. Prihvati ponudjeno…
Jer sutra mozda necu biti tu. Sutra cu mozda biti drugde negde. Srce moje lutalica.
Ako nudim ga, ne nudim ga dzabe. I ne zauvek. Ne bespovratno…
Niko na njega nema tapiju. Shvati to…
Kada boli, ono boli…ali kad voli, voli odistinski. Nema zezanja.
Kad ti neko, bilo ko, ponudi
Čitulju ovu pišem velikom čoveku. Velikom umu. Velikoj duši.
Čitulju pišem a čoveka oplakujem. Suze klize, slova mute. Blagi jecaj duša ispušta.
Nije se lako od čoveka oprostiti.
Da je bio lošiji, ne bi teško bilo. Da je bio bolji, ne mogu ni zamisliti.
Teška su slova koja se mrtvoj duši posvećuju.
Bio
Stojim na cosku. Kisa pada, jako, prejako. Vec dugo ne staje. Ljudi se vec navikli, gumene cizme su ponovo u modi. Zute kabanice i plave cizme, kisobrani mali, veliki, i oni taman…a ulice konacno ciste, svo smece se u slivnike nateralo. Grad dise, grad mirise. Ljudi su mrstenja zamenili osmehom, pada kisa pa sta? Kisa pada, al’ ne smejem se ja…
Stojim
Sedim nervozno u kafiću, pijuckam ko zna koju kafu po redu i palim prokletu cigaretu. Razmišljam o vremenima, o njoj. Pitam se gde sam pogrešio, da li u večitom popuštanju pred njenim hirovima ili su moje greške druge prirode. Ni sam ne znam, misli me odvlače u neko drugo vreme, neke druge ljude, neki drugi lepši, srećniji život. Znam, razmišljanja me neće
…i pada danima. Ne prestaje. Kao da je neko drugo doba. Kao da leto nije, kao da Beograd nije. Pada…
Mokar stojim pod drvetom, i cekam. A bas sam se lepo obukao, beli sorts, bela majica i bele patike. Patike sad vise i nisu toliko bele, no ne mari…a nje nema. Dogovorili smo se u pet, a sad je dvadeset minuta previse. Ja pod drvetom, mokar, a ona