Rešim ja pre neki dan da pročitam novine. I imam šta da vidim - Dodir novca može da ublaži bol! U Kini naučnici vršili istraživanje na studentima (rečeno im je da će testirati osetljivost njihovih prstiju). Dakle, jednoj grupi su dali svežanj novčanica da ih prebroje, a drugoj obične bele papiriće. Posle su im rekli da stave prste u činiju vruće vode i opišu koliko im je bilo neprijatno. I pajz sad - oni koji su brojali novčanice izjavili su da im voda nije bila mnogo vruća, a oni sa papirićima se ošurili! Naučnici tu izvukoše zaključak da novac može
Jedan te isti. No, deca, kao što isti crtani gledaju sedam dana zaredom, po tri puta dnevno, tako hoće da idu u isti cirkus.Valjda ih smiruje ideja da je bar nešto isto, u svetu koji se neoprostivo brzo menja pred njihovim malim očima.
Svake godine je šatra sve manja, i sve je manje cirkuzanata, i posetilaca...šteta...i olinjalih životinja...to baš nije šteta.
Karte su neoprostivo skupe (za nas posetioce) i neoprostivo jeftine za njih...prave umetnike. Ja bih uvek više platila cirkuskog artistu nego glumca u reklami za uloške. No, ja o parama inače nemam pojma, pa zaboravite.
Išli smo sinak i ja.
Ne, nisam bila u Norveškoj.
Bila sam na Zlatiboru. I u Višegradu.
Tamo mi je bilo kao u Norveškoj:)
E, pa ja sam žena fusnota.
- Je l' imamo net u apartmanu?
- Aha. S kajmakom:)
Naš život je jedna neprekidna linija obaveza koje izvršavamo disciplinovano kao vojnici. Uveče brifing ko, gde i kada ide, vozi, vraća, kuva, nabavlja, uči...odlazak na posao i u školu se ni ne računa. Društveno-politički rad (ko se zaljubio, ko razbio glavu, koga muči kriza srednjih godina, koga treba voditi kod lekara, kome nabaviti lekove, kad se vraća Šešelj), pa povečerje. Ujutro gimnastika (kad bi se zezali:), umivanje, zubići, oblačenje, pakovanje užine i onda marš dok ne podobijamo žuljeve. Kulturni rad spadne na film s torenta i odlazak na dečji rođendan ili slavu. Dobro je kad su gubici minimalni, vojska malo rasturena, ali na broju.
Ipak, ponekad dobijemo odsustvo i odemo u prirodu.
Onda sve ostalo.
Opšte je poznata činjenica da svetom, iz senke, ne vladaju masoni, rozenkrojceri i narko bosovi nego bibliotekari. Kako niste znali? Pa da, loš nam je PR. Ni direktor moje škole ne zna da sam ja najbitnija osoba u školi, a to nam na svakom seminaru kažu. I ja im verujem! Zato ću da vam, u sitna crevca, prepričam kako je izgledala Smotra stvaralaštva školskih bibliotekara u organizaciji Društva školskih bibliotekara Srbije.
(ko izdrži do kraja bloga, vodim ga na Sajam knjiga i kupujem ušećerenu jabuku!)