Verujete li u lepe stvari? Verujete li da je život lep? Verujete li da je život igra i da nema ograničenja? Ili je možda za Vas život borba neprestana?
Verujete li u to da se sve u životu dešava s nekim razlogom?
Verujete li da iz najvećih nesreća koje vas u životu snađu možete izvući pouku i nastaviti dalje?
Henry Ford je davno rekao: "Ako misliš da možeš u pravu si, a ako misliš da ne možeš opet si u pravu". Dakle, sve od nas zavisi.
Od
Muzičari često govore o osobama koje su na njih uticale i ostavile poseban trag. Ali, to ne važi i za nadarenog gitaristu Džesija Kuka, koji je inspiraciju pronašao u sredini u kojoj je boravio, i u svom srcu i dalje nosi Kamarž (Camargue), region u južnoj Francuskoj.
Mnoga leta je Džesi provodio u Arlu (Arles), gde je njegov otac, penzionisani filmski reditelj, proživeo svojih poslednjih 10 godina života. Lutajući ulicama među Ciganima koji su tu živeli, Džesi je upijao atmosferu i slušao sa naklonošću Nikolasa
Inspiraciju da objavim ovaj tekst dobila sam čitajući neke blogove ovih dana. Jaril je pokrenuo temu o klasičnoj muzici, gde je bilo dosta dobrih komentara koje sam sa pažnjom pročitala, a onda se pojavila miniko63 sa sjajnom pričom o poznatom violinisti koji je svirao na železničkoj stanici i niko ga skoro nije ni primetio, a kamoli prepoznao.
Kao osvedočena romantičarka, evo reših da napišem jedan blog o romantici. :)
Nemojte da pomislite da ću pisati o večeri uz sveće, šampanjcu, crvenim ružama, posmatranju zalaska sunca... Svi ti stereotipi o romantici su mi totalno out. Dobro, možda nekome i prija, i lepo je, ali toliko izvikano i neatraktivno, pa neću o tome.
Ti stereotipi u vezi romantike potiču iz 19. veka, i vezuju se za tadašnje građansko društvo. Postojala je princeza, sva nežna i slatka, i princ koji će se pojaviti na belom konju, kao u bajci,
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala
Ples je direktan poziv na sex, odnosno ples je zamena za sex.
Desilo mi se pre neki dan da na postavljeno pitanje dobijem sasvim neočekivani odgovor: "Idi pleši". Ne volim kad mi na pitanje odgovaraju pitanjem, a još manje volim da mi ovako odgovaraju. No ovaj put, umesto ljutnje, ja poželeh stvarno da plešem. Kroz glavu mi prođe misao "otkad nisam plesala... uh, odavno..." Taj divni osećaj, skladni spoj ritma i pokreta, koji budi čula i čini da se osećam... hm... jednom rečju lepo.
Ona prva rečenica važi