Igrom slucaja Bog je zelela, da jednom prilikom sedeci za sankom u mom kafancetu tamo negde oko 2 sata ujutru, u isti udju panduri i da me prijatno zamole da im pokazem licnu, izvod iz maticne knjige rodjenih, uverenju o drzavljanstvu, uzorak urina i ko zna sta jos...
Gledam pre neki dan ove majmune i stvarno mi nije jasno ko ovde nije normalan, ajde sto oni nisu normalni ali sto im mi navodno normalni pomazemo ?
Heh, e da, zajebancija sa mrtvima je popularna sportska disciplina na ovoj planeti, isplativo je, zabavno, i svi vole da ucestvuju.
Zvezdica vise nema...
Nesto sam ovih dana zapeo za religiju, ne toliko za nju koliko za crkvu, mozda sam to samo ja, ali dal ste primetili, sto su crkve vece to je ljudi manje u njima, mislim nadje se da bude puno ljudi unutra, ali opet su prazne, niko tu nije onako zato sto treba svi nesto na moranje, nikom bas nije jasno zasto.
I lepe su one, ciste, svasta naslikano i sta ti ja znam, stanes pa gledas ne znas gde im je kraj, od hrama Svetog Save do gotskih katedrala, lepe su, impresivne.
Ja nikako da shvatim o cemu se tu radi, evo kako je to u mojoj familiji reseno...
Smrt deluje prilicno konacno kad je ovako pogledate izbliza, ali nije, ja verujem da postoje ljudi koji mogu da savladaju i smrt, nije da su oni veci ili jaci od smrti, jednostavno smrt nije nadlezna za takve ljude, ona naravno uzme svoj deo, ali oni nikad ne odu sa njom, jednostavno oni njoj ne pripadaju, oni su mrtvi ali i dalje nisu njeni, tako da ce ovo biti tekst o jednom besmrtnom coveku, o besmrtnim i prokletim ako bas hocete.
Cisto za moju dusu, za ono sto je ostalo od nje, ako je ima ili ako je uopste ikad bilo, da malo podsetim smrt da ne zalazi u ove moje besmrtnike, ona ionako ima dovoljno svojih, ovi su moji.
Proglas narodu Srpskome.
Da na mom blogu vise ne dolaze, pod jedan, svi oni koji do sad nisu dosli, svi oni koji su celi a nisu, svi oni koji nisu teli' a jesu.
Posebno bi' h'ceo da naglasim da kukanje ispred vrata moga bloga i grebanje po istim nece imati nikakvih rezultata.
A sad da predjemo na uzroke ovog ukaza i njegove posledice.
Sada vec vise nije tajna da se u poslednje vreme povecao broj onih koji ne misle kao ja i samim tim odlucio sam da delujem kratko ali jebitacno.
Poceo sam "ovo", da pisem dva minuta, pre Dvadeset Cetvrtog Marta.
Kad ovo zavrsim verovatno ce biti, dvadeset peti mart.
Jednog Dvadeset Cetvrtog Marta, dvadeset treceg da budem precizan (dva minuta pre Dvadeset Cetvrtog Marta) , pre desetak godina, shvatio sam da cu ja sa mojim drugarima ici u rat.
Ne znam o cemu je tacno, ovaj tekst. U principu, verovatno o tisini.
Verovatno.
Savest je zaje**** stvar.
U onom najsladjem trenutku u zivotu bas kad pomislite da ste najzad pronasli nacin da udavite svoju savest ona se nezno i polako spusti na vasu visinu, jer ste vi tad najcesce na kolenima, dva puta pukne prstima i zaslepi vas svojim osmehom.
Danas je divan dan, vruce je, mrzim autobuse kojim moram da se vozam jer sam skucao kola, iritiraju me ljudi oko mene, ali ako izuzmemo sve to i jos mnogo toga, dan je divan.
Ako niste glas u mojoj glavi najverovatnije necete shvatiti ovaj tekst...
Jel vam se desilo nekad da sve vase nesposobnosti, mane i gluposti spasu stvar, e meni jeste, dakle ovo je blog o samovelicanju.