Između dva drveta preleće vuga, jarkožuta ptica crnih krila, brojna, ali teška za videti jer se drži samih vrhova krošnji, pa se obično opaža ovako, u letu. Odnekud čujem otegnuto „trrrrrrr, trrrrrrrr“... Osvrćem se da vidim odakle dolazi i, na prostranoj čistini usred šume, ugledam dve grlice na vrhu omanjeg drveta. Uvek mi j zadovoljstvo da ih vidim, liče na gracioznije rođake gugutki, vitkijeg stasa i raskošnijeg perja... i potom se setim da je to ista ona vrsta čija brojnost ubrzano opada, a koju lovni turisti svake godine desetkuju, dok im naše vlasti u tome podilaze i pozivaju ih na sledeću epizodu letnjeg pokolja. Kada krene lovna sezona, ove ptice se u mnogim krajevima ubrzo neće moći videti. Zato uživam u prizoru, dok traje.
Do skora je u ovom, jedinom sadašnjem staništu globalno ugrožene velike droplje u Srbiji bilo skoro 30 jedinki, a sada im je brojnost prepolovljena. Nestali su polno zreli mužjaci (samo jedan je ostao). Uzroci njihovog nestanka su nepoznati. Moj tekst o rezervatu Pašnjaci velike droplje dostupan je ovde. U ovom postu prenosim (donekle skraćene) komentare nekoliko diskutanata sa ptičarske Google grupe LigaPtice:
Svakih par dana dobijam poziv sa pitanjem tipa: Pronašao sam mladu pticu i doneo je kući, šta da radim s njom? Većina takvih slučajeva završi se uginućem
Kiša se smenjuje s vetrom, a svako malo udruženim snagama zagorčaju dan onima koji su dovoljno ludi da ga, uprkos vremenu, žele provesti u prirodi. A ima takvih dana, kada naprosto moram izaći iz kuće, moram izaći iz grada. S druge strane, ptice vole slabu kišu i veoma su aktivne po takvom vremenu, ali je u tim uslovima otežano korišćenje dvogleda. Ova kiša je, doduše, tek na momente bivala slaba... Međutim, većina ptica ne voli jak vetar i tada ostaje u zaklonu. A današnji vetar majski bio je bezmalo zimski zloban....
Kada sam pre skoro 20 godina počeo da ptičarim, Dunav je bio pun srebrnastih galebova Larus argentatus. To je ptica koja se lako prepoznaje i ne zahteva posebno znanje i iskustvo. Ili možda zahteva? Desetak godina kasnije, tokom jedne januarske plovidbe kada smo sa palube brojali patke na zimovanju između snegom pokrivenih litica Kazana, čuo sam pitanje: “Šta se desilo sa srebrnastim galebovima? Bilo ih je tako mnogo, a sada nismo videli nijednog.” U stvari smo ih videli, svi su oni i dalje bili tu, ali sada pod imenom sinji galebovi Larus cahinnans. Sinji je do tada bio smatran tek podvrstom srebrnastog, ali su ga taksonomi potom uzdigli na nivo vrste (a da same galebove nisu ništa pitali, pa se oni i dalje ukrštaju).
Ovde ste naučili kako da odaberete priručnik za određivanje vrsta, ovde čemu isprva služi beležnica, ovde kako da hvatate beleške i ovde kako da izaberete dvogled. A da biste ptice upoznali i prepoznali u prirodi, posmatrajte ih što češće. Izađite kad možete rano ujutru na nekoliko sati na teren za koji znate (ili očekujete) da je produktivan u pogledu ptica, najbolje tamo gde se više staništa susreću i prepliću, npr. šuma, livada i reka. Močvarna staništa su dobra prilika za vežbu jer nude veći broj krupnih i uočljivijih vrsta, lakih za identifikaciju. Mimo vode, voće, bilo divlje ili kultivisano, je mamac za mnoge ptice.
Neko je od građana Beograda, ali i čitavog sveta (ona je deo područja za ptice od međunarodnog značaja), ukrao Adu Huju. Ne znamo ni ko, ni zašto, ni s čijom dozvolom.
Stanje od pre sedam godina i stanje današnje (snimci iz 2002. i 2009):
Pred ovom akcijom skidam kapu i reč prepuštam Dimitriju Radišiću (inače, o istom lokalitetu sam već pisao ovde):
Veći deo Vojvodjanskog pejzaža nisu oduvek činile njive i vinogradi. Nekada je ovim prostorima dominirala stepa i koju su naseljavale vrste biljaka i životinja karakteristične za ova staništa, kao što su tekunice (Spermophilus citellus), stepski tvor (Mustela eversmanii), orao krstaš (Aquila heliaca), stepski soko (Falco cherrug), gorocvet (Adonis vernalis) i mnoge druge. Danas su ove vrste ugrožene i našim zakonom svrstane među prirodne retkosti Srbije.
Putem se nonšalantno približavaju dva afrička divlja psa (lat. Lycaon pictus, bukvalno: oslikani pas) – najugroženiji mesojedi podsaharske Afrike!! Da me podsete da je ovo ipak 21. vek u kome divljina može opstati samo uz dobar wildlife management, jedan nosi ogrlicu sa radio-odašiljačem. Približavaju se kao da ne postojimo, kao da motor ne brunda i kao da nismo uperili snop svetla u njih. Naprosto, idu svojim putem. Pitanje je – u kom pravcu taj put vodi?