Jedna mi je vest, čudovišna koliko po okolnostima koje je prate, toliko i po sledstvenoj logici ponovo otvorila dublja pitanja trenutka u kojem živimo.
„Predsednik Udruženja tekstilnih radnika Novog Pazara, Sjenice i Tutina, Zoran Bulatović, koji je u aprilu, tokom protesta radnika kombinata Raška, sebi odsekao mali prst leve ruke, odbio je ponudu jedne nemačke firme da doživotno prima njenu platu.“
Sem što je odluka gospodina Bulatovića, kao i sve u životu, lični čin i izbor odraslog i odgovornog bića
Mame, mame… Em ste uživale taaada, em ćete, kad ih rodite, uživati čitav život u njima, em – da vam to finansira drugi…! E, pa – neće moći! No pasaran! Ne ako se ja pitam.
Da ne radite kad ste nezaposlene, i to još dok morate da održavate trudnoću…, eeeej! Da se baš ni malo ne potrudite da u isto vreme na dva mesta budete - mirno ležeći, kako nalaže medicinska struka i jurcajući od firme do firme, kako nalaže… ko god; da ne zasučete rukave i ne privređujete i dok se porađate. A naše prababe i praprababe i
"Gospođa kapetanica" - u još ne tako davnoj našoj prošlosti se moglo čuti kao potpuno pristali, široko prihvaćeni i uobičajeni termin kojim se kitila žena u Srbiji, bez i dana vojnog obrazovanja ili službe, ali od prvog dana supružničkog statusa.
Bez svoje volje, ali i bez u realnosti utemeljenog i valjanog razloga, preko noći su pripadnice nežnijeg pola od razigranih devojčuraka postajale "kapetanice, pukovnice, generalice", i sva druga sila na taj način statusno određenih građanki. Zahvaljujući samo jednom "da", budile su se kao curice, često tek na pragu